Nova Evropa

kao jedan od mnogih, pokazuje se čovjek sklon okrutnosti, netoleranciji, sentimentalnosti, i puerilnosti, — sve zavisi od sadržine kolektivnog ideala. U razduhovljenoj sredini razvija se pojedinac prema tipu a ne prema ličnosti; društvena sredina izvodi na njemu kolektiviranje na negativnoj bazi: on se kolektivu podredjuje gubeći sve više svoje osobne atribute. Nakon ljenjinističkog perijoda ličnost se sistematski eliminira, njezin razvoj se onemogućuje i podrezuje. U tom nastojanju ne izbjegava se ni nasilje.

Protiv ovakova sistema javili su se protesti. Panait Istrati bio je medju prvima: »Ako moja klasa ima istorijsko poslanstvo, da svijet izmijeni i popravi, ona nema poslanstvo da ga premlati...« Ismacije Silone je oštriji: »Što nam je prije svega potrebno, to Je drugi način posmatranja života i čovjeka. Bez toga drugog načina posmatranja postali bismo i mi sami fašisti, tojest crveni fašisti. A ono što hoću naročito da istaknem jeste, da ja neću da postanem fašist, pa ma to bio i crveni fašistć... Još borbeniji je njemački publicist Šlam (Willi Schlamm) : »Ali, mi nećemo državu termita. Mi mećemo tehnički rekord. Mi nećemo izgažena, atomizirana čovjeka. Mi nećemo drsku nametljivost diktatorske Kklike. Mi nećemo raspadanje svih kulturnih, duhovnih, i moralnih živoinih vrijednosti. Mi nećemo diktaturu laži. Mi hoćemo socijalizam.«

Razumljivo je dakle, da je Žid bio iznenadjen kad je ugledao novu rusku stvarnost, koja je bila dijametralno oprečna slici koju je on sebi o njoj bio stvorio, a koja se oblikovala u sredini u kojoj su moralne tradicije bile od skoro isključiva značenja za odredjenje Вацић društvenih odnosa. Kultura Zapada, od antike pa preko hrišćanstva do danas, ne da se zamisliti bez afirmacije ličnosti ı njezina mačenja u društvenoj zajednici. U sva velika istorijska zbivanja Zapada uklopljena je ličnost, a ne manje i u istorijsko zbivanje Istoka. Oktobarska Revolucija se, naprimjer, ne di zamisliti bez Ljenjina i njegove ekipe. Razlika je samo u tome, što је imterpretacija istorijske ličnosti i danas još u Rusiji izradjena na azijatskoj osovini. Eyropejci Ruske Revolucije (Ттоска, Жипоујеу, Катепјеу, Buharin, i drugi) izlučeni su iz političkog života u korist Jedne ekipe koja se istorijski vezala i produžila oblike političkog života od Ivana Groznog naovamo. To je i bila neminovna posljedica Staljinova puta, od Ljenjinova internacijonalizma do sovjetskog ipatrijotizma. Za taj put mu i Musolini odaje — ironično — priznanje: za njega je staljinizam put od boljševizma do fašizma, ali do fa-

šizma — Džingis-kana ...

232

RR