Nova Evropa

prodorni kapitalizam svoje najveće trijumfe. To je vrijeme kad ве fabrika oblikuje kao živobni izraz kapitalizma, te postaje centralnom tačkom privrede. Smjelim naletom na tržišta, nova organizacija privrede pruža gotovo nmeočekivane mogućnosti profita, a slobodna konkuremcija otvara nemilosrdan rat izmedju kapitalističkah takmiсата. То je doba pijonirskog, pustolovnog nadiranja kapitala preko svih kontinenata i neskrupuloznog zgrtanja simih bogatstava. Imdustrijski kondontijeri koračaju preko privrednih ratišta dok mne nailaze na jačeg protivnika, koji im: izbija profite iz šaka. Borba sviju protiv svih, to je smisao ovog najsnažnijeg vremena 'kapitadističke doktrme. — Država stoji postrani i udovoljava tražemju privrednik4, koji — prema Bemthamu — samo jedno traže od države: da me smeta. Slobodna, bez ikakvih ogradi, kapitalistička privreda Je nemilosrdno mijela ljudske egzistencije u svojim 'preduzećima. U to vrijeme u Engleskoj, onda najkrupnijoj kapitalističkoj zemlji, Marks i Engels studiraju lice i naličje kapitalizma 1 stvaraju svoja klasična djela.

Dok je postojala gotovo neograničema mogućnost prodje na iržičtima, jer je proizvodni kapital bio još ograničen, trajalo je i »herojsko doba« kapitalizma; ali stalno usavršavamje proizvodnog aparata uslovljava nove odmose u privrednom. režimu, te prijašnja liberalistička uzavrelost počmje — pod kraj XIX stoljeća — da Jenjava. Žapočinje drugi perijod liberalizma, koji traje od zadnjih decenija XIX stoljeća do svršetka Svjetskog Rata. Kapitalizam, blokiran sve većom iproizvodnom snagom svojih preduzeća, nije više u mogućnosti da krvari u medjusobnoj konkurencija; nastaje perijod kartela, simdikati4, i trustova, — ali i perijod likvidacije slobodne konkurencije. Medjutim, nije dovoljno da samo trustovi demamtiraju liberalistička načela; sama se privreda obraća na državu i traži od nje zaštitu (na pr. carme), dakle čini nešto što Je potpumo u gsuproinosti sa Niberalizmom, što je u stvari megacija liberalizma. U ovom mperijodu vidimo, da je prodja u nesrazmjeru sa sve većim proizvodnim mogućnostima, te da па taj način nastaje stamje trajnog nmemira u zajednici, koje treba sada da regulira država, kao treći partner. Stvarno, kapitalistički režim već u ovo doba degenerira i država — dalkko još u skromnoj mjeri vrši regulaciju odnosa izmedju kapitala i rada. Zapleten u svoju produkcijonu dinamiku, iz koje uzalud traži izlaza, a vršeći krupan ulicaj na državnu vlast, kapitalizam konačno srlja u rat, koji ga barem u internacijonalnim: razmjerima — treba da osvježi na račun

395