Nova Evropa

Rekosmo, da je mdustrijska рготуодпја оковитса Картаћен Кос sistema; srce te proizvodnje je — stroj, mašina. Uspomom Картаlističkog režima postao. je i stroj, u odnosu prema čovjeku, faktorom od presudnog značenja;; on je postao, u punom smislu riječi, neuralgičnom tačkom wu socijalmoj organizaciji. Ža stotinu godina izvršila je mašina više promjena u ljudskom družtvu mego kroz sva ramija stoljeća. kad se čovjek služio ručnim alatom; i koliku je mesamo privrednu već i duhovnu izmjenu izveo prelaz od alata ma stroj! »Alat je imdividualan, odgojan; zanatlija, koji bez napora može da pregleda čitavi proces svoga rada, može da odredi njegov ritam, vezan uz potrošak snage. Stroj je kolektivam i u osnovi mespojiv sa strogo individualnim radom: radmik je sluga, rob — moglo bi se reći — jedne radne naprave koja fumnmkcijonira po vlastitom ritmu. po ritmu koji izaziva utisak nečeg nesmuiljena, tačnije rečeno mečovječna« (Sigfrid). | mije samo ludistima, razaračima strojeva. izgledao stroj kao nešto nečovječno; ı današnjem se čovjeku nameće ta ista misao. kad posmatra one džinovske monstrume, koji odredjuju tok života bezbrojnih milijona ljudi. Danas se doduše strojevi ne razaraju, ali se ide zatim da se učine što manje — nečovječnim. Javlja se potreba, da se ove nemani discipliniraju.

Marksizam smatra usavršavanje kapitalističkog sistema — do njegova punog sazrijevanja — preduslovom, da se privatna svojina

gocijalizira, tojest prevede u zajedničku. Prema tome, leži u njegovu planu i stalno usavršavanje tehničkih pogon4. To je u duhu materijalističkog shvaćanja, prema kojem objektivni, privredmi faktori imaju da reguliraju socijalne odmose. Medjutim, taj se apsoluini determinizam pokazao u svakodnevnom životu radnik4 veoma opasnim: on bi stvarno značio, da bi se do pune sazrelosti kapitalističke proizvodnje trebalo radnike prepustiti bezgraničnoj eksploataciji kapitala. I nesamo to; i široki slojevi naroda trebalo bi da budu žrtvovani neodgovornoj industrijalizaciji. Zato su se danas pojavila nastojanja od strane samih radničkih organizacija (u Belgiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Švajcarskoj, it.d.), da se već sada zakoči anarhični proces kapitalizacije. To nastojanje važno je istaknuti i radi toga, što se u njemu radnička klasa solidariče s ostalim ugroženim društvenim slojevima, sa simom buržoazijom i seljaštvom. od kojih se dosada uglavnom: izolirala. Pa i to još nije sve: radnička klasa dolazi — silom prilika — do saznanja, da sama nije u stanju onemogućiti izaratnu privrednu amarhiju, već jedino u zajedmici s ostalim radnim narodom: uslijed toga je prisiljena, ili će biti

397