Nova Evropa

s druge strane vrlo lako izmirile s prirodnim katastrofama, koje čovjek dočekuje kao višu silu; dapače, i protiv ovih on danas pokušava da se bori s više ili manje uspjeha, a nekmo li da ostane skrštenih ruku naspram ratova, tih najstrahovitijih kataklizama na zemlji, za koje znade i svaki pojedinac i svaka skupina da bi se dali mimoići i odstraniti, kad bi... Ta uslovnost najbolje dokazuje, da otrovna klica medjusobnog zatora nije pred kolijevkom usadjena u naše biće, niti da su ljudi neka nedobrovoljna žrtva u pandžama zloduhe providnosti, kojima bi se ona od iskona svirepo poigravala iz puke zabave; svekoliko biološko iskustvo potvrdjuje nam, da bi se — isto kao i u organizmu pojedinca otklanjajući uzroke dale otkloniti zle posljedice i u organizmu cjeline. A nesamo što se to ne radi, nego eto, naprotiv, svi Jasno vidimo i punom sviješću osjećamo, kako se taj razorni mikrob podvojenosti medju ljudima ј05 12 пајranije njegove mladosti sistematski ucjepljuje u formaciju srca i duše, gdje ga se planski ı metodički za cijeli život podržava, bilo to pod oblikom odgoja, tradicija, ili kojih drugih predrasud4 i faktor4.

A borba za život?! — čuje se često krilatica. Jest, neOsporno, postoji i borba za život, ı njezine simptome nalazimo. već u najmladjoj čovjekovoj dobi; ali, to su samo atavistički ostaci, iz onih perijoda4 razvoja kad smo bili još daleko od toga da se gordo nazivamo »homo sapiens«, po čemu bismo se jedino morali razlikovati od ostalih srodnika životinjskog carstva. Osim toga, elementarne hrane uvijek će biti u izobilju za čitavo ljudstvo na zemlji, u jednom urednom društvu, gdje će svaka borba biti isključena. Pogotovo kod omladine, kojoj se mora posvećivati naročita pažnja, jer dijete sve svoje snage troši u igri, u medjusobnom natjecanju i u vedroi životnoj radosti, u krugu svojih vršnjak4 koji su mu svi ravni i Jednaki, bez obzira na boju pigmenfa, na plemenitost krvi, na porijeklo, ı na društvenu ljestvicu. Nije uzalud mudri Galilejac za djecu rekao, da je njihovo carstvo božje, i ako ne budemo kao jedno od njih da nećemo unići u nj! Te bi riječi baš danas trebalo primijeniti na ljude, na tu odraslu i poživinčenu djecu, koji su zaboravili na sve što je lijepo, dobro, ı plemenito, što je otrag samih par decenija resilo njihovo mlado biće. Istom

227