Ritam

nego odito razapet između zacrtanih najviših moralnih standarda jednog Isusa i pakla kojeg je odavno sam sebi stvorio. Ova ploča de sigurno biti najvedi komercijalni uspeh Nicholasa E. Cavea, mada je najgora koju je do sada snimio. “Tender Prey" ima izrazit hit "Oh! Deanna", spomenute "Sugar, Sugar, Sugar" i "Mercy Seat" te "City Of Refugee" premijerno susreće sa radovima ovog umjetnika to de biti više no dovoljno. Poslednja ploča laburističkog kokni barda Billy Bragga - "Workers Playtime" pojavila se oktobra 1988. Oviaš baden pogled na omot sluti na pretjeranu ispolitiziranost ovog momka koji je inače svoje socijalističke ideje i afinitete uvek znao jasno i glasno definirati kroz dio svog opusa. Na dosadašnja tri albuma direktna politiziranost nekih pjesama dobro se nadopunjavala sa emotivnim nabojem njegovih Ijubavnih pjesama prihvatljivih svim Ijudìma dobrog ukusa, pa i njegovim političkim protivnicima. Teško je utvrditi koliko je Ijudi svojim pločama I koncertima, koji su inače najzabavniji politički mitinzi koje sam do sada imao prilike vidjeti, pridobio 88. No sa ovako ogromnim istočnjačkim socrealističkim crtežom i sloganom "Capitalism is killing music" /što li tek onda socijalizam radi?/ za pretpostaviti je da de se broj probradenih teško povedati. Iznenadenje postaje potpuno kada preslušavanjem plode otkrijete da na njoj nema niti jedne direktne politidke pjesme, a i ona koja je najbliža toj karakterizaciji /kritika zatvorenidkog sistema u Velikoj Britaniji/ ujedno je I najlošija, Sve ostalo je jedna natprosedna zbirka Ijubavne lirike koja doduše ni u jednom momentu ne doseže Braggove vrhunce /"Myth Of Trust" ili “Greetings To New

Brunette"/, ali je još uvek vide nego zadovoljavajuda. Da je ovakav disto ljubavni album ipak dio strategìje BB objašnjava citirajudi misli Antonia Gramshija iz 1926. na unutarnjem omotu plode: "Koliko puta sam se zapitao da II je doista mogude iskovati spone sa masom Ijudi kad neki od njih nikad nisu imali dvrste osjedaje za nekog, pa ni za svoje roditelje; da II je mogude imati kolektivnost, ako se neko nikad nije bio istinski voljen? Nije li sve to imalo neki utjecaj na mene težedi da me udini sterilnim I umanji moj revolucionarni naboj dined! ga pitanjem djstog intelekta, potpune matematidke kalkulacije?" Ne.znam što bi A. Gramshi udinio kada bi mogao duti novi album njujorških perfekcionista The Feelies - "Only Life". The Feelies jesu stvar distog intelekta, ali u svoj svdjoj picajzlastoj preciznosti svaka nota odsvirana je zdušno, Posjetioci kinodvorana su ovu grupu možda zapamtili ako su gledali "Čudnu devojku" /"Something Wild", režija Jonathan Demme/, gde glume amaterski bend koji muzicira na proslavi godišnjice mature, Njihova nova ploda, treda je po redu u osam godina postojanja /prethodne dvije - ''•"Crazy Rhytms" a posebno "Good Earth" - najtoplije vam preporudujem/. Varlainov zvuk promoviran kod Television, razradivan dalje na njegovim solo albumima, sudara se kod The Feelies sa Velvetima iz perioda tredeg albuma, a sve obogadeno manijakalnim radom u studiju. Svaki zvuk na plod! plasiran je na jedino mogude mjesto u zvanidnoj siici, dok tri ili detiri razlidite vrste zvuka gitara Bill Milliona i Glen Mercerera, autora vedine materijala, stalno lebde po njoj u postpunoj savršenoj harmoniji, formirajudi pri tom ne kojekakvi izdrkani eksperiment sebe radi, ved konkretne rock pjesme. Tekstovi im odito nikad nisu bili jada strana, pa je pjevanje diskretno potisnuto u drugi plan. The Feelies možda jesu Streberi, ali sa stilom, a takvi se ipak rijetko sredu. •

Ante Čikara