Ritam

THE SMITHS

priredio: Gordan Paunović, prema knjizi „The Smiths - The Complete Story” autora Mick Middlesa Hand In Glove” Sandie Shaw i The Smithsa je završio svoj medijski život na 27. mestu Top 50, ujedno obezbeđujući svojim srećnim akterima zajednično pojavljivanje u emisiji Top OfThe Pops. No, cela ta halabuka gmpi je pomogla da skrene pažnju sa neispunjenih obedanja koje je njihov LP prvenac neumitno isijavao, vremenom se pretvarajući u tipičnu kult-ploču: sadržajnu all pogrešno realizovanu, maštovito zamišljenu ali u finalnom obliku jednoličnu, jednodimenzionalnu. Sve to je mnogo vise pogadalo samu grupu nego publiku jer je i ovakav LP „The Smiths” bio tm u oku Pop sveta ranih osamdesetih: plastidnog, svežeg poput buketa veštačkih karanfila i vrlo, vrlo okrutnog. Za one čiji se život odvijao izmedu stajanja u redu za socijalnu pomoć, ludila fudbalskih stadiona i očaja spavaćih soba, ta plodaje bila snažan razlog da se živi i dalje. Za Morrisseya i Marra ona je bila povod za mnoge neprospavane nodi i duge razgovore - put od obedanja genijalnosti trominutnih pop-komada do kostura snažnih reči na kojima je stajalo premalo

savršene muzike prošli su jednom i valjalo se spremiti da se to nikada ne ponovi, inade bi njihov zajednični san zauvek iščilio. Kako de neko to kasnije redi - The Smiths dc biti onakvi kakvi treba da budu, ili ih ncde biti. I biii su. ikj agoveštaj ispravljanja grešaka ugledao IN je svetiost dana u maju 1984. tadno 12 meseci posle njihovog prvenca. Bio je to singl „Heaven Knows I’m Miserable Now” (B-strana „Suffer Little Children”) koju de maštoviti novinar nazvati hirnnom ptjane melanholije. Sa svoja 3 minuta i 34 sekunde bila je to najduza A strana jednog singia The Smithsa do tada, ali je to pre bio produz.etak kvaliteta nego „prelazak kvaliteta u kyantitet”. Kroz zaglušujući, prekrasm zveket Marrovog Rickenb’ackera probijale su se dirljive Morrisseyeve rime koje su govoritc o relativnosti Ijudskih emocija (~1 was happy it the haze of drunken hour- But Heaven knows Pm miserable now”) i problemu nemogudnostj povladenja u totainu mizantroptju kada je ona neminovna („In My lifeWhy do I give valuable time- To people who don’t care if I live or die”). Pravu paniku Žute štampe izazvala je B strana singia na kojoj se nalazila pesma „Suffer Little Children”, pošto jejedan rodak übijene de-

ce u sludaju Moors (Lesley Ann Downey i John Kilbride) uznemiren nazvao redakciju tabloida The Manchester Evening News koji je optužio Morrisseya za nedasne namere sticanja profita na račun žrtava. U nastalom haosu, osoblje prodavnica koje su pripadale landima Boots, WH Smiths i Woolworths odbile su da prodaju sva izdanja The Smithsa verujudi histeriji pomahnitale žute štampe. Na drugoj strani, agent za štampu Rough Tradea objasnio je namere grupe; „Pesmu je iz svojih najdubljih osedanja napisao Morrissay, povek koji je odrastao i živi u Manchesteru, i koji oseda da je tako stravidan zlodin usadeh u svest ditavog grada tako da s ne sme nikada ponoviti. Stvorna je iz dugokog respekta prema žrtvama i njihovoj rodbini, i ona je neka vrsta pomena übijenoj deci i, uopšte, svoj deci koja su imala sličnu sudbinu. Optužbe da The Smiths pokušavaju da zarade na toj tragediji usput izazivajudi bol dlanova familije žrtava su potpuno neosnovane i netadne. „Delikatnu situaciju komplikovao je omot singia na kome se nalazila Viv Nicholson, žena koja je sredinom šezdesetih obogatila nizom dobitaka na lutrijama da bi neverovatnom brzinom taj novae potrošila, u demu nije bilo nideg previse provokativnog. Medutim, skandala gladni tabloidi su u liku sa fotografije prepoznali Myru Hindley lidno, ženu koja je übila nedužnu decu. Vremenom, histerija je protutnjala, žuta štampaje pronašla nove teme a The Smiths su se okrenuli svojoj bududnosti, Naredni singl je bio „William, It Was Really Nothing” (B strana „Please Please Please Let Me Get What I Want”), komad Morrisseyevog cinizma usmeren na jedan od temelja srednjeklasnog etosa brak. Pojavio se u avgustu 1984., da još jednom pokaže beskompromisnost njegovih stavova i svo sviradko i kompozitorsko majstorstvo Johnny Marra. Ponovo nije bilo pratedeg video-spota, i stavovi grupe po tom pitanju kao i kod predhodnih singlova bili su nepokolebljivi - spot bi samo mogao razblažiti kondenzovane emoeije pesme i kao takav bi imao smisla samo u sludaju da sama pesma nije kompletna i da joj nedostaje „nešto spolja”. Ovoj pesmi nije nedostajalo ništa, naprotiv. Ponovo je pažnju privukla i B-strana ali ovoga puta tamo gde je to najsvrsishodnije, medu fanovima grupe, Jer „Please...” je bio još jedan biser ispao iz njihove pesmarice - spora, razlivena elegija diju su melanholidnost nosile mandoline, prelivajudi se preko širokih talasa gudada. Po trajanju bio je to tipidan kroki - sa 1 minut i 50 sekundi ona de dugo ostati najkrada pesma The Smithsa (do pojave singia „Girlfriend In A Comma”), ali za doktorat na temu Savršene Pop Pesme bilo je to sasvim dovoljno. Možda i isuviše. Tako je za grupom ostalo još jedno leto, drugo u njenom životu. Jesen koja je dolazila sa sobom je nosila nove planove i nove obaveze od kojih se priprema budućeg albuma činila najvažnijom. U tu svrhu unajmljen je i studio Amazon u Liverpoolu

39