Ritam

THE GODFATHERS

THE GODFATHERS LIVE IN MESSAPALAST, WIEN (02. 06. ’89.)

Uzaludno čekajući poznanika kraj divovske gitare ispred MESSEPALASTA, prepušten nevremenu koje je divljalo nad celim gradom (čini mi se s posebnom pažnjom usredsređenom prema meni), brojeći minute i minute dok su kiša i vetar nemilosrdno udarali gde god bib stao, proklinjao sam sebe i čitav ovaj put u (do tada mi dragu) neizvesnost, shvativši kako nije bas uputno biti fan (naročito ne tog dana) i dovoditi sebe u niz groznih situacija zbog koncerata protrljavši svoj prazni stomak u stilu N. Kesidija, digao ruke od čekanja i besan na čitav svet, a ponajviše na sebe samog, krenuo na blagajnu hale da se poput partizana izborim za svoju novinarsku propusnicu, ne žaleći da za njom i život dam. Kako to obično biva, dobro i zlo se znaju kad-kad smeniti i ja sam u deliću sekunde nesigumo shvatio da poznajem devojku kojoj sam predao akreditiv i nedugo zatim sedeo sam sa svojim rodakom u kafeu MESSEPALASTA (devojka koju sam upoznao pfipada njemu), sa pivom i sendvičima na stolu (a übrzo i u sebi), smejući se svojoj nepredvidivoj sudbini. Uskoro je stigla i propusnica i hala G, gde se potom dogodio koncert, me je sa još 1500 tinejdžera (i onih drugih) sakrila od ostalOg sveta. Svetla su se ugasila i (moj puls je počeo snažnije da udara), čini mi se pravo iz glave, medutim umesto GODFATHERS na stageu su bill dugokosi CLAYTOWN TROUPE (to sam saznao kasnije kada sam po prvi put ugledao plakat koji je najavljivao taj koncert). Beše to pametan potez „kumova” iz dva razloga: pružili su šansu mladom i malo poznatom bendu da se pojavi pred većom količinom ljudi (to je prvi razlog); taj CLAYTOWN TROUPE je tako dosadan bend da je želja za zvezdama večeri osetno porasla za njihove svirke (to je drugi razlog).

Svetla su se ponovo ugasila, ali-ovog puta nije bilo greške: bez ikakve price GODFATHERS su raspaljivali „IF I ONLY HAD TIME” koja na kraju postaje jednom od najboljih „I WANT EVERYTHING”, dajući odgovor na večito pitanje kako držati gledalište i njihovu koncentraciju: prašiti besomučno ne dajući im da dodu svesti. Kratka pauza dok se najavljuje sledeća stvar i popaljeni fanovi dolaze k sebi shvatajući da su ti znojavi tipovi u odelima na sceni upravo oni zbog kojih su pukli novae za kartu. Koncert se nastavlja i za trenutak mi se čini da kada zatvorim oči muzika ide sa ploče. Zbog tog, nimalo mi dragog osećaja, razmišljamje li ovojoš jedan od rutinskih nastupa i rade li ga oni sreem ili glavom. Već sledeći pogled na scenu govori mi da taj bend uživa u tome što radi i moja bojazan iščili. Najupadljiviji su P. COYNE (vokal) koji od samog početka svojim samopouzdanim cool stavom drži konce nastupa u rukama, režeći svoje hitove u mikrofon i krećući se sporo i nehajno i C. DOLIMORE divlji ljubavnik gitare, koji, ne štedeći energiju, mahnito headbanguje po stageu, vodeći do ludila svoj instrument. Sledi smena novih i starig stvari i bend napušta scenu. Jasno je da to nije sve i da nije dovoljno, pa se, nakon dužeg zviždanja, skakanja i urlanja, GODFATHERS vraćaju sa „CAUSE I SAID SO” i instrumentalom „JOHN BARRY”, potom odla!ze. Međutim, gomili iz partera se ne ide kući i bend se posle još jednog (i još glasnijeg) spontanog poziva vraća tamo gde mu je i mesto. P. Coyne najavljuje iznenađenje i kreće BOP” dok se oko mene temperatura diže do „neslučenih razmera”. Nakon ovako dobro uradenog RAMONES hita očekujem i definitivan kraj svirke i zapanjujuće se lako mirim sa činjenicom da večeras neće biti meni najdraže, Lennonove COLD TURKEY. Ha, pogodite kojom su pesmom doкгадбШ one najžilavije (i mene). P.S. Thanx to Nicol + Roćko!

Aleksandar Delibašić

71