Ritam

THE Pogues ROCKERI IZ KRČME

Irska srea su uvek kucala jače nego sto to Irci žele. The Pogues su Irci u čijim pesmama se mešaju galoni ispijenog viskija, ìskustvo punk pionira, nostalgia emigranata, ponos navijača Seltika i prokletstvo večitih lutalica. Njihov četvrti album „Peace and Love” posredstvom „Jugotona” übrzava i srea domaćih Iraca, svih naših naroda i narodnosti.

Kako vrijeme odmiče sve češće se čini da je rock glazba zašla u slijepu ul'icu i da je u potpunosti primjenljiva sintagma „rock je mrtav”. U nedostatku revolucionarnog preokreta, tek s vremena na vrijeme, pojavi se neki izvođač koji barem pokuša polumrtvom rocku übrizgati dozu svježe krvi, pa zato pojava grupe koja svakom svojom ploœm izaziva sve vécu pozomost, predstavlja pravu rijetkost. Irska grupa „The Pouges” predstavlja izuzetan primjer kako se spojem energije, novih ideja i poštenog pristupa može napraviti i dobra glazba i dobar posao, jer, uz to što su im dosadàsnja tri LP-ja vrlo cijenjena medu kritikom cijeli svijet s nestrpljenjem očekuje njihovu najnoviju ploču „Peace And Love”, čiji je izlazak najavljen za 17. srpnja (što gotovo sigumo garantira milionsku tiražu). „The Pouges” okupljeni

oko glavnih kompozitora i tekstopisaca; pjevača Shanea MacGowana i svirača bendža Jema Finera, tipičan su predstavnik irske glazbene scene, koja je u zadnjih dvadesetak godina na svjetlo dana izbaciia nevjerojatan broj visokokvalitetnih rock izvođača (Van Morrison, U 2, StifTLittle Fingers itd.). Specifičnost irskog melosa i povijesnih odrednica života jedan je od glavnih razloga za to. Budući da je u Irskoj i najznačajnija i najpopulamija (bolje je možda reći najraširenija) narodna (folk) glazba, logično je da je ona polazište „Poguesa” (kao i vedine ostalih irskih glazbenika). Folk glazba se u Irskoj razvijala u dva osnovna pravca: tradicionalnom - zasnovanom na sačuvanju kulturne bastine Gezika, povijesti, glazbe) i pubskom (pub - krčma, pivnica; glazba koja se uživo svira u većini irskih krčmi i služi za razveseljavanje polupijanih gostiju).

Poguesi su proizvod tradieije pubske glazbe i taj je utjecaj vise nego primjetan u svim njihovim pjesmama. Ili vrlo veseli (pijano ushićenje) ili pak sentimentalni (pijana nostalgija) oni su u svojim kompozicijama vrlo bliski najpoznatijem izdanku irske pubske scene - grupi „The Dubliners”. Usporedba između njih mogućaje u veéini elemenata (instrumentarij, aranžmani, repertoar...), a najbolje potvrđena zajedničkom suradnjom (singl „Irish Rover”) i uvrštavanjem nekih pjesama sa standardnog repertoara „Dublinersa” na ploče „Poguesa” („The Old Trigle”, „Dirty Old Town” itd.). No vrijednost „The Pogues” nije u reproduktivnom izvodenju irske glazbe nego u dodavanju nove dimenzije cijeloj stvari. Stasali uz punk revolueiju oni su pokušali, i uspjeli odsvirati, sto tradicionalne pjesme, sto vlastite kompozieije (pod jakim utjeca-

34