Ritam

jern tradicije) na novi, divljiji, žešći i pijaniji način, pa se poneke njihove izvedbe mogu, po snazi, usporediti s najboljim ostvarenjima punka („Waxie’s Dargle”, „Down In the Ground Where...”). Uz punkersku energičnost i odbacivanje svih vrijednosti, u njihovoj sadržana je poznata irska buntovnost i gnjev generacija potlačenih sunarodnjaka. Narod kojemu je stoljećima krčma (i alkohol) bila jedini poligon za otvaranje srca i izbacivanje žuči, na najbolji rnogući način progovara kroz usta Shanea MacGowana. Stoga ne treba začuditi da se u veéini njihovih pjesama spominju i whiskey i pivo i opijanje do besvijesti („A Pair Of Brown Eyes”, „Streams Of Whiskey”). Besciljnost stoljetne sudbine Irske, kao i današnje mlade generacije (punk!), daje im dovoljno motiva za stvaranje. No „Poguesi” nisu ostali samo na nivou irske nacionalne glazbe, ne-

go su s vremenom u svoje kompozicije počeli uvrštavati clemente drugih glazbenih stilova i melosa (jazz u „Metropolis”, španjolska glazba u „Fiesti”, country, rockabilly) sto uz otvorenost i poštenje (zalijeno potocima alkohola) oduševljava publiku na svim meridijanima (oni su nevjerojatno popolami u Irskoj, Engleskoj, a posebno u SAD). Utekstualnom dijelu kompozicija koje izvode nailazimo na velik utjecaj kako pubske tradicije, tako i punka. Uz pijane poskočice i povijesne pjesme, MacGowan i društvo cesto posežu za socijalnim i političkim motivima, najčešće na kritički, buntovnički način primjeren punku. Pritom o tim problemima ne govore zaslijepljeni mržnjom, nacionalnim ponosom ili alkoholom, nego, premda se na prvi pogled ne bi mogio

očekivati, vrlo mudro i trezveno. Primjer socijalne teme su „Thousands Are Sailing” o iseljavanju Iraca u Ameriku ili skoro tradicionalna pjesma „Dirty Old Town” starijeg irskog kompozitora MacColla o životu u industrijskom gradu (Belfast ili Dublin) početkom ovog stoljeća, a političke „Birmingham Six” o namještenom sudskom procesu šestorici Iraca u Engleskoj (osudeni su za sudjelovanje u bombaškim akcijama IRA-e, a priznali su pod batinama, premda nikad nisu niti pripadali IRA-i, niti sudjelovali u bilo kojoj akciji). Njihovi koncerti su divlje pijane zabave, gdje je teskó otkriti tko je pijaniji ili tko se bolje zabavlja - publika ili Sianovi grupe. Shane MacGowan jedva stoji na nogama, ali uvijek daje maksimum, dok ni ostali ne zaostaju (niti na kojem piami) za svojim vodom. Stoga njihov uspjeh ne Sudi, jer publika ipak katkad osjeti poštenje izvođača, a ono je uvijek resilo irske izvođače, pa tako i „Poguese”. Grupa „The Pogues” osnovana je početkom osamdesetih u Dublinu (prvo im je ime bilo „Poguemahone”). 1984. godine su snimili prvi album koji im je donio umjereni uspjeh, buduči daje bio odsviran i produciran karakteristično za irsku pubsku scenu, te ih da nezavisna kompanija „Stiff’ za koju sviraju i nije mogia odmah übaciti na top liste. Druga ploča „Rum Sodomy and the Lash” bila je producirana od Elvisa Costella, a hit „Dirty Old Town” ih je doveo na top liste (ploču je kod nas izdala ZKP RTVLJ). Njihova dosad najuspješnija ploča „Ifl Should Fa11...” donela je pomak prema rockerskim vodama i pokazuje da su, bez obzira na prisutnost irskih utjecaja, otišli još dalje u stvaranju vlastitog osobei nog glazbenog izraza, u čemu im je pomogao i cijenjeni producent Steve Lillywhite. Koncertna tumeja koja je nastupila nakon te ploče oborila je s nogu čitav svijet i izbacila „Poguese” u sam vrh današnje rock glazbe. I „The Pogues” su danas: Shane MacGowan - vokal, gitara; Andrew Rankan - bubnjevi; Spider Stacy - limene frule; James Feamley - harmonika; Darryl Hunt - bas; Philip Chevron - gitare, mandolina; Jem Finer - banjo, mandola; Terry Woods - citra, harmonika, banjo. DISKOGRAFIJA: LP’s: Red Roses For me (Stiff) 1984. Rum Sodomy And the Last (Stiff) 1985. If I Should Fall From Grace With God (Stiff) 1988. Peace and Love (1989) singles: Poguetry In Motion E.P. Haunted E.P. Sally MacLennane Fiesta Irish Rover (s „The Dubliners”) soundtrack: Sid and Nancy 1986. Straight To Hell 1987.

Dražen Valentić