Ritam

ROBERT KNIGHTS RENESANSA TRADICIJE

Dok Evropa uporno pokuSava da u često stilistički ekscesnom—Lesteru ili Rüsseln ili Rœgu ili Grehwayju... otkrije Spice britanskog proboja u svjetske originalističke sfere, Robert Knights definitivno pripada опој stilistički diskretnoj ali neobično moćnoj matici najbolje britanske filmske tradicije koja se, međutim, danas opaža kao jaka tek kad je na televiziji a ne kad je prisutna u kino-filmu. Riječ je upravo o tradiciji bibisijevskih (BBC) drama, odnosno televizijskih filmova, tradiciju koju, kako su to neki pažljiviji promatrači u nas opazili, jedinu možemo držati legitimnim nastavkom one mime i jake britanske filmske samosvjesti Sto je konstituirana nekoć u Ealing studiju, a potom preuzeta na britanskoj javnoj televiziji. Tu trađiciju i mi dobro znamo s naših televizijskih ekrana, jer oni nisu ostali neosetljivi na ovaj izvor vrhunske kvalitete. Ako pokuSam ocrtati temeljni dojam koji ostavlja ova potonja tradicija kao svojevrsni „hangeršmak” (naknadni, zadržani, okus), odredit ću ga kao promatracku disciplinu po kojoj se bit stvari može offeriti tek postupno, predanim i podrobnim ali nenametljivim promatranjem. To upravo čini Knights u „The Dawning”, filmu koji se pojavljuje kao njegov kinematografski prvenac premda je zapravo nastavkom bogata niza televizijskih Knightsovih filmova koji čine (prema FESTovu katalogu) slijedeđi naslovi: „The Glittering Prizes”, „The History Man”, „The Ebony Tower” (Kula od ebanovine”, taj je, ako se ne varam prikazan i na našoj televiziji), „Tender Is the Night” i „Porthouse Blue”.

SVITAN.I E (THE DAWNING) Robert KNIGHTS, 1988. Anthony HOPKINS, Rebecca PIDGEON, .lean SIMMONS, Trevor HOWARD trajanje: 97 niin.

The Dawning je film čvrstog posmatračkog fokusa, ali gledalac nikako nema - dojam da je fokusiranje posljedicom fokusirajuće namjere autora filma, odnosno njegove stilističke ili svetonazorne ekspresije, nego ima jak dojam da je fokusiranje tek posljedicom atrakcijskog sistema zbivanja, zbivanja koje je bogato fascinantnim detaljima i implikaeijama. Film započinje situaeijom impresionističke lakoće i nekonzekventnosti. U ladanjskom pejzažu, u vili nadomak morske obale, u ladanjskoj atmosferi arbitrarnih dnevnih rimala, pratimo obitelj sastavljenu od brižne tetke lucidno i blago cinično svijesne svih nijansi obiteljskog make-up-a (Jean Simmons), sklerotičnog generala kojemu dan prolazi u pokretnoj stolici i u promatranju okoline (zadnja uloga Trevora Howarda), stamene domaćice nepobitnog ali toplog autoriteta, gostujućeg mladog rođaka tek otpuštenog iz vojske, konvencionalnog i u traganju za konvencijom preporučljivim modusom života za sebe (Grant Hugh), i najzad i najprije, životvorno jezgro obitelji, mlađa, živahna, izravna i poduzetna djevojka (Rebecca Pidgeon) kojoj je ovo Ijetovanje osobito važno, jer je zaključila srednje Skolovanje, zaključila djetinjstvo, i ne može se dovoljno nauživati u uvjerenju da su joj sada otvorene nezadane mogućnosti daljeg života odrasle djevojke. Kako film odmiče sh'vatamo da i nije u pitanju ladanje, nego redovni stil života te obitelji, tek prilagoden Ijetu. A ovo Ijeto je za djevojku važno i po tome Sto će početi iskuSavati neke od ozbiljnijih mogućnosti daljeg života; kuSati će svoju neuzvraćenu zagrijanost (ona je smatra zaljubljenošću) u mladog rođaka sa svim njenim razočaravajućim implikaeijama, ali bez bitnih posljedica po djevojčin vitalitet, njen polet. Nešto jači izazov joj neočekivano dode od neznanca (Antony Hopkins) Sto se je naselio u njenoj prisvojenoj kolibici na samoj obali mora. Neznanac krije svoj identitet, ali ne krije da je iz ovog kraja.

Izravnoj radoznalosti djevojke povjeri da je s političkim, ideološkim, razlozima übijao Ijude i da se krije. On je fascinira i to višestruko. Pomiälja da bi mogao biti njenim izgubljenim ocem (buntovnikom koji je nestao dok je bila mala; ona je svojevrsnim sirödetom kojeg su odgojile tetka i domadica). Ali na tu tezu ne uspijeva dobiti nikakve potvrde, osim pomalo očinskog odnosa neznanca što se povremeno miješa s kontroliranim, u granicama zadržanim, njegovim erotskim reakcijama na nesvjesno (da li posve?) erotski izazovno ponašanje djevojke (npr. u sceni kupanja u moni). Tajna i odgovornost za nečiji život daju posebnu vrijednost djevojčinom Ijetu, vrijednost bitno drugačiju od njenih dotadanjih vrijednosti: dotadanji postupci u izoliranom ladanjski obojenom životu nisu mogli imati neku sudbonosnost; njeni sadašnji postupci to mogu imati. I oni je stvarno dobivaju. Na temelju informacije koje mu ona nehotice daje, neznanac od nje zatraži da prenese, tajno, u grad poruku. Veza u gradu jest mladić snažne i socijalno zanimljive personalnosti, koji je odmah pridobije. Nakon tog susreta, cijela ova opuštena društvena situacija dobiva sudbonosne implikacije. Na derbiju, na kojem je i djevojka s tetkom i njenim prijateljicama, irskim rodoljupkinjama, grupa mlađića, irskih buntovnika, poubija britanske oficire. Djevojka među njima prepozna mladića iz grada. S tom spoznajom, sa spoznajom da je atentat dijelom omogućila i uyjetovala svojim postupcima, ona mora izaći na кгај. I to pod uvjetima suočenosti s naglom nesigurnošću svoje tetke, čiji pronicljivi cinizam zakazuje u odnosu na socijalne okolnosti izvan obitelji, kao i s britanskom osvetničkom vojnom istragom. Djevojka se opredeljuje za Hopkinsa i irsku stvar, a nakon prevare, kojom Britanaci pred njom übiju neznanca Sto se je predao djevojka se đefmitivno sazreva. Premda naziv filma, „The Dawning” ima etimološke veze sa svitanjem (the Dawn), on zapravo znači „prvi početak”, odnosno, metaforički, prilično precizno označava početak djevojčine zrelosti. Zrelost se sastoji u spremnosti da se živi sa sudbinom i ireverzibilnim posljedicama Ijudskog ponašanja. Knightsovstil —u najboljoj televizijsko-filmskoj tradiciji Stil je eliptičnog praćenja scena-uzoraka, pri čemu je svaki uzorak obilježen gotovo portretnom pažnjom prema likovima i prema društvenim .situacijama, sa pretežno sjajnom, iznijansiranom (i fiziognomski i gestualno) glumom, s glumačko-raskadriravajućim izdvajanjem, i izvajanjem nijansi reakcija, a bez oklijevanja da se pribjegne tipskom podvlačenju interpretativnih vrijednosti scene (bilo „atmosferskim kadrovima” ambijenta, bilo muzičkim naglascima, bilo montažnim sekvencama...). U pitanju je, tako sam to doživio, vrhunski suptilitet pothranjen umjesnim stereotipijama. Utoliko đržim da Britanija nije imala na FESTu adekvatnijeg reprezentanta svojih najboljih tradicija od ovog filma, mada je većina, vjerujem, ovaj film otpisala kao konvencionalnu TV — dramu, na koju ne treba trošiti osobite pažnje. Otpisavši time suštinu stvari. Ocjena:

Hrvoje Turković

54