Ritam

jednom mjestu okupile pojedince i bandove čije su pjesme ili dijelove pjesama (nekada samo melodija, nekada samo teksta). The Cramps obradivali i na tome gradili vlastiti identitet, ne okmjivši pri tome originalnog autora nego mu podarivši „novo svjetlo”, bez obzira da li se radi o anonimnim izvođačima ili zvijezdama. Tematski gledano, The Cramps su ogrezli u horrom (u svojoj kuä posjeduju veliku kolekciju horror i SF filmova, posebno B-produkcije) prilazeći mu na vrlo duhovit i svojstven način s jedne strane i ledivši krv u žilama s druge strane. Bez obzira o kakvom se prilazu radilo, muzika je uvijek u savršenoj funkciji price i obramo. Naravno, uz The Cramps idu i sve ostale mitološke oznake jednogV prohujalog vremena od automobila, trash kulture, sexa koje se vizuelno odražavaju imageu tj. izgledu članova banda, koji šeta od voodoo vračeva do kičerskih pin up gerli uz primjetan pomo štih. Najbolji i jedini mogući način da otkrijete nešto vise o dvije gore istaknute odrednice The Crampsa jest da obratite pažnju na naslove i ako je moguće tekstove pjesama, omote albuma i sve ostale fotografije grupe koje su vam dostupne, te rijetke video spotove, a koncert možete za sada samo sanjati. Praktično zaledivši možda najljepša i najhedonističnija vremena koje rock’n’roll poznaje, The Cramps su muzikom, pojavom, načinom života i životnom filozofijom, te ukusom okrenutim ka prošlosti, uključivši u to sve vezano za pop kulturu i sire, uspjeli potaknuti interes drugih prema sebi samima, ali i prema onima kojima i sami The Cramps odaju poštovanje. Upravo u tome je veličina i značaj The Crampsa kao arheologa i restauratora povijesti rock’n’rolla, a da bi je otkrili nije dovoljno pročitati ovaj ili nekolicinu drugih tekstova već nalegnuti ušima na zvučnike i otkrivati „izgubljene svjetove” prošlosti i današnjosti. The Cramps su više nego izvrstan početak i nezaobilazna točka kojoj se dole potpisani uvijek i iznova vraéa.

Aleksandar Dragaš

THE CRAMPS: STAY SICK! (ENIGMA)

Pišući o nekim stvarima, čovjek se tako često prisjeti pojedinih dogadaja za koje bi volio da se nikad nisu pojavili i da ih, ako je to ikako moguće, što prije zaboravi. U ovom slučaju, nemoguće je zaboraviti Minhen 1987. i nama najbliži koncert Crampsa na njihovoj „Date With Elvis” tumeji. Sve je izgledalo savršeno, čak i vise. Same predgrupe (američke Milwaukee legende Violent Femmes, te britanski „rhythm and blues combo” Milkshakes) su bile vise nego dobra predpostavka da se radi o koncertu snova, do kojih se tih dana tako teško moglo doći. Neposredno prije samog dogadaja zovete Alabama Halle radi rezerviranja par karata. Glas sa druge strane žice vam sasvim ozbiljno odgovara: „Žao mi je, ali koncert je otkazan”. Šok. Nemoguće. Mora da imal dobar razlog. „... Lux Interior je mrtav”. Nedugo zatim Bečki koncert Gun Cluba i razgovor sa Kid Congo Powersom. „... Lux mrtav? Ne, ne znam. Već bi on pronalao načina da mi se javi...” O.K. ako tako misliš. Ali, misterija se nastavlja, a godine prolaze. Umeđuvremenu, dobili smo nekoliko Bom Bad (Songs We Taught The Cramps) kompilacija. Kompilacija, koje iznose na vidjelo sve direktne utjecaje koji su tokom godina punili mozgove ovog američkog banda i zbog kojih se kod mnogih stvorio utisak da i nije baš teško biti Cramp. Tako pogrešno, jer The Cramps su puno vise nego puki revival band. Koristeći rockabilly, surf ili 60’s punk kao punk podlogu, stvorili su osobeni stil, koji i danas djeluje tako moćno u poređenju sa bilo čime na muzičkoj scenl. Kopajući po samome dnu, iznjeli su na svijetlo dana čitav niz imena, kojabi vjerovatno zauvijek ostala u mraku rock’n’roll prošlosti. Uostalom, upitajte npr. Hasil Adkinsa šta misli o tome? londa, napokon prve vijesti. Novi ugovor potpisan točno na Halloween i to na grobu Bele Lugosia. Netko bi mogao reći da se radi o otrcanom i pozerskom potezu, ja bih to prije nazvao istinskim uyjerenjem. Četiri godine čekanja i pred nama je; „Stay Sick!”. Da li je vrijedan toliko dugog vremena? Sigumo, jer Camps su i daIje tako bolesno dobri. Zar to ne postaje jasno već kod prvih taktova „Bop Pills”, koja nas uvodi u poznati svijet bijesa, ludila i dobre muzike, naravno. „God Damn Rock’n’Roll” upozorava da se mnoge stvari mogu promijeniti, all neke ostaju zauvijek iste. „Bikini Girls With Machine Guns”, posljednji singl, veé su vidjeli svi oni koji ovih dana gledaju satelitske programe i uživaju u dekoru koji nudi Poison Ivy, koja jednako dobro barata gitarom, kao i svojim seksipilom. Obavivši sav producentsM posao strahovito dobro, potvrdila je samo onu dobro poznatu da „žene vladaju”. Kao dokaz tu je i basistkinja Candy Del Mar, najveće iznenađenje ploče, ujedno i prvi pravi nasljednik Bryan Gregorya i Kid Kongo Powersa. Lux Interior odavno nije zvučao tako dobro, a TNick Knox, koji po prvi puta stvamo odstupa od svog poznatog „koncertnjak” stila. Saga se nastavlja u „All Woman Are Bad”, svojevrsnim nastavkom „What’s Inside A Girl” sa prethodne ploče. p The Creature From The Black Leather Lagoon” je teren na kojem se Cramps najbolje snalaze i sa tako zlokobnim zvucima bi mogla pristajati kao podloga bilo kojem horrent pedesetih, što joj je yjerovatno bio i cilj. „Shortin’ Bread” i >,Daisys Up Your Butterfly” su klasičan rockabilly, dok „Everything Goes” zadire u blues vode. „Journey To the Center Of A Girl” sadrži zadah psihodelije i čini se mogućom stvari za sljedeći sing. „Mama Oo Pow Pow”, „Saddle Up A Buzz Buzz”, te posljednja „Muleskinner Blues” ne izlaze iz okvira već odslušanog i... to bi bilo sve. Zaključka nema, jer se on nalazi u svakoj boljoj prodavaonici ploča izvan naše zemlje. Oni spretniji su ga već dohvatili, a oni koji nemaju tu sreću, nekako će se snaći. U svakom slučaju, skeptici gube, Kao i uvijek do sada.

Veseljko Dunda

CRAMPS

30