Ritam

World Is". Pa kakav je taj svet. Sama pesma je baš o tome, o onome što vidiš oko sebe, što te frustrira, a što ne možeš sam promeniti. Pa jel’ ima puno frustracije u tvom životu? Biti u bendu je dovoljan razlog za frustraciju. Kakvu frustraciju? Na primer, frustraciju koju donosi pisanje pesama, jer mi nismo napisali ni jednu pesmu već dugo vremena, negde četiri-pet meseci. I uvek postoji ta bojazan da nikad više nećemo uraditi ni jednu

pesmu. Ali obično nekako uspevamo. I ovim rečima Chris me podseti na sve ono što se imeni samo dešavalo toliko puta ta užasna borba sa samim sobom, sa ljudima o kojima pišem. Hi kako je to Graham Greene rekao u knjizi "Moj prijatelj General", opisujući svoju stvaralačku muku: "Roman’Na Povratku’ izjedao me nod i dan na mom povratku u Francusku. Te ličnosti, koje sam tako pogrešno izdvojio iz života, nisu mi davale mira." A na koji način Pale Saints ipak pronalaze mir? "Time što odbacujemo pesmeza koje uvidimo da nisu nastale kao plod kreatiynog osećanja, već kao monstrum automatskog procesa ređanja akorda, melodija, reči i ritmova," kaže Chris i zamisli se kada ga upitam o tome kako je nastao sam naslov ploče "Blagodeti ludila" i da li je to još jedan od načina da se ukažena dvojstvo muzike Pale Saintsa, formirajući naslov od dve antipodne reči. Ne, nije, ali bi to bio sasvim dobar razlog. Naslov nije došao od toga, ali mi se svida ova interpretacija. Mislim da ću je upotrebiti u budućnosti. Pa kako ste onda zapravo došli do njega? Dugo vremena ga nismo mogli smisliti. Preturali smo po naslovima knjiga, prisećali se naslova filmova, bilo čega što nam je moglo poslužiti kao inspiracija. I veoma je čudno, jer ja sam došao do ovog naslova, na osnovu istoimene knjige momka po imenu Paul Sayer, dok je lanu palo na pamet nešto sasvim slično "The Tales Of Ordinary Madness". Ipak smo se složili oko ovog "The Comforts Of Madness". Ali Chris se ne slaže i sa konstatacijom da sve ovo ukupno, naslov ploče i sama muzika, ima i prilično psihodeličnu konotaciju. Zapravo, Chris samo ne voli tu reč psihodelija", već kaže da bi pre upotrebio deskripcije kao Sto su: muzika neba, muzika mora, prirode, mira, a ponekad i muzika paranoje. A šta kaže za sve one čudne male zvuke smeštene izmedu pesama? Čemu ta šuštanja, huktanja, krckanja? Najlakše bi bilo okarakterisati ih kao pivi korak Pale Saintsa u teritoriji konceptualizma, ali da li je to baš nrava istina? H Isto radimo na koncertima, sada, a radili smo i na samom početku, jer nakon svake pesme je nastajala manja ili veća pauza, a niko od nas se nije osećao preterano sigurnim da bi komunicirao sa publikom. I kako je to deo našeg koncerta pomislili smo da ne bi ništa smetalo ako to uradimo i na ploči. A naslovi pesama "True Coming Dream", "Sea Ofeound", "You

Tear The World In Two", "Way The World Is", "ADeep Sleep For Steven", "Language Of Rowers". "Language Of Rowers" (Jezik cveća), zvući pođosta hipi. lanov naslov. Ja baš i ne znam zašto je pesma tako nazvana, ali znam da kada je lan bio u posed kod svojih roditelja daje tamo našao knjigu sa istim naslovom "Language Of Rowers".Prilično čudno. Što znači da je većina naslova Pale Saints došla iz književnosti, a da su mogli i veoma apstraktni. To je ono što želimo, a ne da stvari postavimo striktno - ova pesma je o ovome. U jednom prostoru postoje razni ljudi i mi želimo da oni dodu do svojih različitih interpretacija naše muzike. To je ono što je ispravno, jer čak i u nekim sasvim običnim pop pesmama ljudi nalaze druga značenja. Ako želiš i u pesmama Blondie možeš naći duboka značenja. Znači li to da si ti Blondie fan? Da, osim poslednjeg albuma. A Deborah Harry? Nekoliko pesama je u redu, ali to je ipak daleko od muzike Blondie, premda je i ono što Deborah Harry sada radi, dobra pop muzika. Mi svi volimo popičnu muziku, a i stvari koje su Sire, kao na primer Sonic Youth. I želimo da dodirnemo te obe strane. Sviramo na koncertu, lepu pesmu, kao recimo, "Sight Of You", završimo je i onda se bacimo u gomilu buke kojom ćemo tokom narednih nekoliko minuta nervirati ljude. Da nerviraju publiku? Dobro, možda Pale Saints zaista imaju dozu tog diskretnog sadizma u sebi, ali mi ovo pre lićina akutni slučaj sindroma "uplašenog buntovnika". Da nisu možda Chris i ekipa u strahu od toga da ih ljudi ne počnu smatrati i previše fmim, i previše pristojnim pop bendom. Ne, jer postoji i dobar, kvalitetan pop. I Kinks su bili pop bend. A i onako sumnjam da će iko ikada za nas reći da smo mainstream pop bend.

Spominješ Kinkse, a izgleda kao da su oni najpopularniji bend u poslednje vreme među mlađim britanskim muzičarima, jer svi se odjednom pozivaju na njih. Kinks, The Who, The Rolling Stones britanska muzika šesđesetih je onoštočemu smo mi naklonjeni... I Chris još reče, daje onaj čudni zvuk štose čuje na kraj druge strane ploče, zapravo njegov pas i da lično mačke ni malo ne voli, premda se jedna našla i na omotu "The Comforts Of Madness". A ono što voli su lepi crveni bubnjevi, za koje misli da su mnogo, mnogo bolji od crnih (!!???). I übeden je da će Pale Saints znati kada je došao trenutak da kažu "dosta" i da se spasu ponavljanja svojih sopstvenih ideja i rutine. A tad će i on napisati knjigu, originalnog sadržaja i naslova "Pale Saints". Za sada može biti siguran u jedno materijal za prvo poglavlje je sasvim interesantan. ■

33