Ritam

KAD SVEC I MARŠIRAJU

Da, u određenom trenutku ću morati da napustim The Edsel Auctioneer... Premda mi i The Edsel Auctioneer znače puno toga, Pale Saints ipak dolaze na prvo mesto govori Chris Cooper, naginjući kriglu, potežući dugi gutljaj piva i brišući usta nadlanicom, dok sedi zavaljen u crvenim plišem tapaciranoj fotelji. I Chris kao da se oseća pomalo nelagođno, dok se glave okreću, upitno gledajući u tu zagnetnu pop zvezdu ispred koje stoje mikrofon i kasetofon, spremni da zabeleže svaku njenu reč, ovog blistavo sunčanog prepodneva.-Jer Chris nije od onih koji vape za publicitetom i vriskom stotine devojaka. On nije stereotipni rock muškarac prepun raskalašnosti i ego-manije, već pre, slika i prilika dobroćudnog mladića iz susedstva kome je engles. ka tradicija u krvi kada kaže da bi od svega na ovomsvetu najviše voleo da je fudbaler; "Svakako, u Leeds Unitedu, gde drugo?"; ili kada je predložio da razgovor obavimo u pabu. A na ponudenu cigaretu Chris odmahuje glavom, govoreći da je tom poroku odoleo, pošto on mora biti u formi, опој sviračkoj, za šta je potrebno naći puno snage", jer Chris je bubnjar, ovogodišnjih čudesnih đečaka", Pale Saintsa. A taj drugi bend, The Edsel Auctioneer? Pa Chris svira i sa njima. Baš sinoć su zagrevali za Wedding Present u londonskoj Subterania, Sto je i bio razlog da iz baze Pale Saintsa u Lidsu Chris side na dan-dva do Londona. Da svira sa The Edsel Auctioneer, ali i da uradi nekoliko intervjua kao' član Pale Saintsa. U ovim činjenicama se krije i skoro cela istina o trenutnom stanju karijera Pale Saintsa. Vreme druženja i bezbrižnosti sviranja u nekom podrumu, sada je daleka prošlost. Ovih dana Pale Saints igraju u velikoj ligi. Ne опој najvećoj sa Philom Colinsom i Soniom, jer kako Chris kaže to nikada ne bi ni želeli. Nezavisna scena je njihova interesna sfera, a tu su postigli već puno to- ga, skočili do samog vrha top-lista, prokrstarili Evropom, doSli do situacije da Japan eksplodira od oduševljenja. A ipak, Pale Saints su još uvek veoma mlađi. Dovoljno mladi i sveži da mnoge zavidljive kolege sa negodovanjem gledaju na skoro instant uspeh Pale Saintsa nakon ovogodišnjeg debi LP-a "The Comforts Of Madness". I kažu: "Da je pravde, Pale Saints bi morali proći još puno, puno malih svirki. Morali bi pojesti još mnoga govana ovogzanata". Mladi? Pa meni su 23, koliko i Graemeu (gitara), dok je lan (vokal) napunio 26. A sviranje po rupama? I toga smo imali i to dosta, gomilu problema sa užasnim ozvučenjima gde se sve pretvaralo u haos gitarskih zvukova i činela iz kojeg niko nije mogao razaznati lanovo pevanje. Ali sada je sa time gotovo i treba se sukobiti sa problemima sasim drugačije prirode. Vidiš svoju sliku novinama nekoliko puta. Vidiš sebe na televiziji, i to je to. Mislim da nas takve stvari neće promeniti. Mi nismo sada sebi uvrteli u glavu ko zna kakve ideje, da smo bog zna ko. Ja sebe

Ko god daje prosle godine govorio kako su Pale Saints samo još jedan od "indie bendova", očigledno se gorko prevario. LP "The Comforts Of Madness", dokazao je sasvim suprotno da su Pale Saints jedan od najuzbudljivijih indie bendova. Oželjama, porivima, nekim, za Pale Saints, važnim knjigama i još koječemu, Vojislav Nešić saznaje od Chrisa Coopera, pričljive trećine ekipe iz Lidsa.

ne smatram ni muzičarem. Zapravo ni jedan od nas ne smatra sebe muzičarem, već pre delom benda. Ne zato što možda nismo baš toliko dobri da bi se mogli smatrati muzičarima, već iz razloga što je bend i pesme ono štoje nama primamo. Ja, da nisam u Pale Saintsima, zaista ne znam da U bih uopšte svirao. I Chris još kaže da bi u tom slusaj u verovatno otiSao da živ negde na obali јег obožava umirujući efekat mora, koji je nešto skoro spiritualno za njega. A Pale Saints imaju i pesmu "Sea OfSound". U stvari, za celu ploču "The Comforts Of Madness" se može reći da je "more zvukova", što varira, od plivajuće umilnih, razloženih akorda gitare, provučenih kroz bezbroj efekata, preko lanovog eterično-blagog pevanja, jasnih ko dan bas linija, šuštanja i praštanja činela, do teških udaraca bubnja u pojedinim trenutcima. Znači, postoje dve slrane, ili možda jedna celina koja bi se mogla nazvati hibridom delikatne, melodične pop namere i skoro destruktivnog, prirodnog instinkta. Chris se bezrezervno slaže sa ovom konstatacijom dodajući; "Ima više pesama koje su tom nekom.intimnijem, bližem raspoloženju jedno tri pesme. Ali ima ih i drugačijih, jer mi ne želimo da se ponavljamo, kopirajući sami sebe,vec bi pre da probamo različite stilove". Koliko stilova, jer kritičari su vas već uporedili sa pola tuceta savremenih bendova, kao što su; My Bloody Valentine, Galaxie 500, Sonic Youth, Spacemen 3, Jesus And Mary Chain.! niko vas zbog toga nije naročito kritikovao, ali se pojavila i teorija da su rieke pesme u stvari omaž drugim Ne, ja nemam ništa protiv da budemo poredeni sa ovimb endovima’. Uostalom, svaki bend dođe u takvu situaciju požto je najlakše opisati kako neko zvuči navođeći imena drugih bendova, ali ako bi mi pravili neke posvete onda to sigurno ne bibilo ovim navedenim bendovima. Nego kome? Ne, zaista ne želim to da kažem. Zašto? Bill bi to verovatno različiti bendovi za svakog od nas trojice, jer premđa naginjemo nekoj sličnoj muzici, ipak svaki od nas ima i nešto svoje posebno. Čak iako svi volimo muziku šezdesetih, mi volimo različite bendove. Ali za mene lično, ako bi ikome nešto posvećivao, onda bi to bili Echo and The Bunnymen. A nasuprot ovog „umirujućeg efekta" identičnomoćno sija jedn energičnija, uzburkanija strana, pre puna praštećih gitara što neumorno vrte očaravajući privlačne fraze. Na taj način počinje i "The Comforts Of Madness", sa mehanički hektičnom "Way The

32