Ritam

Proleće ore godine.

Happy Monday« sviraju u londonskoj Wembley Areni. Dakle, Mondays su stigli do svog velikog dana. Do trenutka sličnog onome kada su krajem proSle godine The Stone Roses napunili Alexandra Palace. Do prekretnice nakon koje postoje samo dve opcije - ulazak u ligu najvećih ill sramna etiketa provincijskih Sarlatana. A večeras? Stolice su povadjene iz polovine partera. Mesnati roadie šparta scenom pokazujući džinovski broj 1, naduvavajući time ego Shauna Rydera i ekipe, a verovatno i aludirajući na mogućnost da se novi singl Step On nade na vrhu nacionalnih top lista. A u holu Peter Kimber, iliti Sonic Boom, koji je za ovu prilku potegao čak iz Ragbija; Boy George koji je ofarbao kosu u mastilo-plavo; My Bloody Valentine koji se nisu ni farbali a niti putovali iz daleka, ali koji su tu, jer "The rave is on". I ne čudim se Sto je sve tako. Ne čuđim se ni Sto su pripadnici "Van Pameti" plemena toliko brojni; ni Sto na sceni svetii ogromno "E" (da li to znači England, Ш etika, ili efemernost, egzaltiranost, eskapizam? Ili možda Ecstasy?). Ne čudim se ni Sto Mondays započnu pesmu, pa se zaustave i glasno dogovaraju, a sve u stilu "Ej budalo, ’de ćeš? To ne ide tako". A Bez igra, ili bolje red bezi, dok je Hallelujah još uvek genijalni haos. I oni očigledno nemaju pojma kuda dalje. Njihov horizont ima dioptriju minus deset, ali i takav osakaćen napipava čistu genijalnost, dok entuzijazam hiljada duša služi kao zaStitna ograda na rubu totalne dezintegracije kojoj se Mondays opasno naginju. Sedim licem u licesa Shaunom Leto iste godine. Ryderom, pevačem Mondaysa. Odnosno, sedim i gledam u lice Shauna Rydera. Poluzaklopljeni kapci, trodnevna brada i blago otvorena usta čoveka koji kao da bi hteo neSto da kaže, a opet, nije siguran da li da kaže ili ne. I trlja nos. MeSkolji se na stolici. Pa da li je to ta zvezda, taj čuveni Shaun? O da, on jeste zvezda, samo neka mnogo drugačija zvezda od onih na koje smo navikli - antizvezda u sazvežđju zvezda. Noveau riche čija i odeća odaje kontradiktornost navika i stečene pozicije - skupocena Boss jakna i musavi jeans. NeSto kao fudbaleri koji iz opanaka uskoče i blistave Mercedese. Ali Shaun je i pored nekoliko statusnih simbola joS uvek onaj isti street wise momak. Odnosno, on nije budala i veoma dobro shvata u kakvom se vrtlogu nalaze i Mondays i on sam. Kapira tu enormnu dozu medijske pažnje koja im se danas poklanja i kaže : "Da, sada i nacionalna štampa počinje da se interesuje za nas. Novine kao Sto su Daily Mirror, Daily Star, Sun i slični. Svi ti tabloidi naprasno žele da pišu o bendu. A pre tri godine kada joS niko nijezdao za nas, jedino smo Melody Makeru i NME-u bili interesantni. Oni su nas podržavali i tako je, istina, sve počelo, samo i oni su iz nas izvukli ono Sto su želeli. I oni su se okoristili. Nije to bilo samo zato Sto smo im, bili simpatični. A ovi sada? Njih interesuju samo zrele afere i skandali džinovskih razmera. - Da. Ko koga tuca; koga bi trebao da tuca; ko pije; ko puši "travu"... Upravo to pitanje - ko puši "travu". Ili možda - ko diluje "travu"; ili - ko diluje acid. A odgovor je još od samog početka glasio: Shaun, njegov brat Paul, Bez i ostali. Zapravo, za Beza, "allround" blesu Happy Mondaysa, su se čule i gore priče - Da je bio umeSan u oružanu kradju: da je zbog toga morao pobeći sa Ostrva; da se skrivao po marokanskim planinama gde su mu sav plen oteli

lokalni razbojnici; i da se na kraju ipak vratio u Mančester. Dobro, u svemu postoji mala dramska nelogičnost, јег kako je Bez tako odjednom doSao u zemlju iz koje je morao pobeći, ali neka, ovako sve bolje zvuči. U stvari, zvuči idealno za kreiranje mitologije omiljenih odmetnika, jerza razliku od N.W. A. koji žele biti prihvaćeni kao zli

Mančester. To je samo jedna g!upa šala. Ja ne vidim vefiku privlačnost u torn gradu.

momci rapa, time rizikujući da popiju i etiketu nehumanih životinja, niko nikada nije, a verovatno ni neće reći, da su Happy Mondays bezosećajni kriminalci koji đecu guraju u smrt. Ne, njitiov populistički, robinhudovski stil je i suviše privlačan, skoro mio. - Zapravo, mi nikada nismo govorili o dopeu, već smo jednostavno rolali džointe i duvali pred novinarima. Kađa smo počinjali, Ijudi su dolazili kod nas u Mančester, ili putovali okolo sa nama, a mi smo rolali jer to je bio deo našeg života. Jednostavno radiš sve ono Sto bi radio i kada si sam, ili pred roditeljima (!!??) - jedan normalan život... Ja sam ono što jesam, a isto tako i ostali u bendu, samo Sto se često dešava da ceo intervju koji kasnije vidimo u novinama bude o rolanju iduvanju. A o muzici? - Muzika bude spomenuta tek jednom ili dva puta, ali i onako mi nismo Ijudi koji prečesto razgovaraju o muzici. Zato što to ne voiite, ili zato Sto vas muzika nine interesuje? Jer priča kaže da su Happy Mondays počeli

35