Ritam

razoružava. "Spaceboy" i "Luna" imaju stidljivo izraženu liniju citiranja Beatlesa iz 1969. Spiritualna čežnja koju Pumpkins poseduju ostaće nejasna ostalim bendovima. Butch Vig, ajatola grunge produkcije je to uspeo da zapazi stvorivši još jedno remek delo neospornog kvaliteta. A Corganu samom ostaje da od spektra nesrećnog detinjstva, konfuzije i bola stvori autentičan a u isto vreme univerzalni j ezik, lišen nekomunikativnih simbola. Dotirani elemenat, ili jednostavno - slušalac je u konfuznoj situaciji razlaganja veličanstvenog pop miljea od hladnih, metalnih zvučnih zidova gde se krije Billy Corgan... i svaki slušalac ponaosob. Smashing Pumpkins svakako ne nude ništa n0v0... Međutim, svojstvennačinpredstavljanja stereotipa vodi pravo u mantru pojma ISKRENOST. Da li je ona predstavljena akustičnom gitarom, fuzzom, feedbackom, gudačkim kvartetom ili klavirom Mike Mjllsa (R.E.M.) kao u pesmi "Soma", nevažna je premisa. Iskrenost emocija ponekad i može biti pojam univerzalne identifikacije. Kao bitan detalj se može uzeti i žena basista (D'Arcy), tako fatalan đetalj po konzumente muzike (setimo se Kim Gordon ili Kim Deal i mnogih đrugih...). A termin "sijamski san" je, opet, inteligentno uzet da predstavi apsolutnu vezanost dualizma, kao večite težnje, večite isprepletanosti i samoprivlačenja. Ma koliko da su Smashing Pumpkins smatrani uvrnutim bendom opskurnog pristupa formi i sadržaju, oni to nisu... Jer ovo vreme izvitopereno i degenerisano, daje legitimnost stvarima koje se logički i emotivno isključuju. Billy Corgan svoje koncerte završava izjavom: "Ovo je poslednja velika pesma na planeti Zemlji, poslednjeg velikog benda sa planete Zemlje". U tom slučaju pojma "kraj" jeponovo kao i toliko puta u rock istoriji-doveden na nivo fatalističkog oružja uprenog nasumice. Opseđnutost krajevima je omaž počecima. Zima je prošla.

Aleksandar S. Janković

49