Ritam

POSTGRUNGE Mrzim samog sebe i želim da umrem (da li baš?)

lli kako su Nirvana i Peari Jam postali tako veliki?

Jedna pomalo bombastična teza za sam početak priče: čini se da nas čak i letimični pogled unazad može lako dovesti do tvrdnje da se sva bitna pomeranja i smene trendova i ukusa unutar rocka u poslednjih pola stoleća događaju u onim trenucima kada jedna dolazeća generacija naprosto ostane bez svoje muzike. Ili, kako kaže Morrissey u “Panic” - “the music they constantly play / it says nothing to me about my life”. Ovaj stih se odnosio na omražene DJ-e, ali promenjeni kontekst mu nimalo ne oduzima na značenju, naprotiv. Glagol “play” je ipak isti u oba slučaja. Generacija mladih belih Amerikanaca za rock’n’roll stasalih pred кгај osamdesetih našla se upravo u toj situaciji: post-punk heroja sa početka te decenije (Biafra, Danzig, Rollins) malo se ko sećao, a talas “nezavisnog rocka” koji je obeležio grčeve odrastanja i sazrevanja u Reganovoj Americi uveliko je kopnio. Od velikih imena, sposobnih da nadrastu geto “altemative” i nametnu se kao imena od značaja za širu slušalačku populaciju, u životu i punoj snazi ostali su jedino R.E.M. i Sonic Youth. Prvi kao osećajni i misleći trubaduri, nadneseni nad problematičnim stanjem duha svoje generacije, potonji kao anarhični, ideologizovani teroristi u korporativnom svetu rock biznisa. Konačno, medijski efekat komešanja na underground sceni osamdesetih bio je obmuto srazmeran uloženoj energiji, ali i sasvim priličan romantičarskoj iskrenosti pobuda koje su svi ti bendovi uneli u celu stvar. Crna Amerika je, sa druge strane, ponovo našla svoj glas i to saopštila urlajući “Fight the Power!”. Rap je od ’B7-me bio ta muzika koja je sablažnjavala roditelje i starije, pucanj direktnou čelo večno vladajućeg puritanizma. Ma koliko paradoksalno izgledalo da neko dvadeset godina

kasnije kroz muziku proživljava najdivljije fantazije Makcolma Х-а (Public Епету, Boogie Down Production), te ploče su sadržale jeđnu realnu opasnost - otvaranje nikad zaraslih rana medurasnih odnosa. Tu nedge se krije i ključna razlika između previranja na cmačkoj i belačkoj muzičkoj sceni osamdesetih - dok su cmi na radikalan način udarili u jedno od najbolnijih mesta američke istorije i sadašnjice, beli su osnovne porive potencijalno masovnog političko - socijalnog bunta punka ogoleli do sasvim ličnih drama najčešće razumljivih samo svojim vršnjacima. Odnos industrije ргета oba fenomena najbolje je registrovao njihov odjek i značaj koji im je pridavan. Sto se rap-a tiče, nedugo posle prvog šoka, diskografske kuće su se pribrale i nešto potencijalno opasno razblažile do pitke multimilonske zabave (Tone-Loc i M.C. Наттег), uspevajući da i sve naknadne ekscese (N.W.A i Ice-T) kanališu po pravilima marketinga. Postoji samo ono što se može prodati, pa makar i sa upozoravajućom nalepnicom (Parental advisory - explicit lyrics). Na drugoj strani, neki od ključnih punk-rock sastava - Husker Du i Replacements - došli su do ugovora sa velikim kompanijama na temelju svog “minulog rađa” za SST i Twin/Tone, ali nikako nisuuspeli đa pređu prag opšte prihvaćenosti i oko toga nema nikakve misterije. lako su bili nacionalno poznati, krug Ijuđi kojima se njihova muzika obraćala prestao je da se širi pošto su konačno objavili ploče koje su svi zainteresovani mogli da kupe. Ispostavilo se da takvih nema puno više od dvestotinak hiljađa. Mnogo? Probajte sa više od deset miliona vlasnika Nirvaninog “Nevennind” altuma. Tako otprilike stoje stvari u vezi sa uzrocima i prauzrocima gnmge eksplozije i svega što je za njom sledilo. SLATKI MIRIS USPEHA “Datum za istoriju” (kako bi rekao Boiisav Jović) u našem slučaju je 23. septembar 1991. Obećavajući, ali van nevelikog kruga obožavalaca

50