Ritam

pomamni napori izdavačkih kuća da pošto poto iznađu sve što može da zadovolji novotkrivenu muzičko - komercijalnu kategoriju prozvanu grunge. Kajmak su pokupiii oni koji su joS 1990. tumarali po klubovima Seattlea tražeći sastave bez ugovora sa velikom flrmom. MarketinSke analize koje su razložile uspeh albuma Nirvane i Pearl Jam na sastavne delove kao što su - izgled pevača, odeća koju nosi, tip gitare koji svira gitarista, starost kupaca, društveni sloj kome pripadaju, iz kog кгаја Amerike su - pokazale su da postoji još dosta grupa koje su već pod ugovorima (a još više onih koje nisu), tu pod nosem, a koje bi moghfcdabudu podvedene pod utvrđeni kliše. KgkcKto već biva, marketinška odeljenja su razvjla koncepciju prodaje črto im je bilo jasno šta zapravot'treba prodati i nadalje je sve išlo po starom, - grupe koje su odgovarale željenoj strategiji, koje su mogle da odigraju ulogu grunge robe, đobile su nenadanu i veliku materijalnu pođršku svojih izdavača. Soul Asylum, pre svih, potom do tad neprimećeni Alice In Chains, Ugly Kid Joe, Spin Doctors, čak i 4 Non Blondes, te konačno Stone Temple Pilots, koji su skoro do tančina iskopirali' Pearl Jam (Eddie Vedder će u “Rolling Stone”-u reči da je proveo skoro celo tinejdžersko dobiina muzičkoj sceni San Diega, a da nikad nijel’čuo za pomenute momke), podržani su od stfane svojih etiketa sa rastućom euforijom čorave koke koja je najzadubola zmo. Kako se koncept grunge-a širip epidemijski, pretvarajući se u modni krik, tako sastavi koji originalno nisu spadali u originalnu punkmetal ekipu sa Sub Pop pedigreom, doživeli da ih übrajajuu grunge grupe. Praktično sve muško što nosi kariranu flanelsku košulju, farmerke pocepane na kolenima i raščupanu dugu kosu, a ima bilo kakve veze sa muzikom, bilo je u opas-

nosti da postane deo mašine koja je “grungeizovala” sve živo - od pomenutih Soul Asylum, preko Letoonheadsa do American Music Club. Treba li reći da Nirvana nije snimila nijedan album рге nego što su ta imena imala bar tri iza sebe? TU NEŠTO IPAK SMRDIILI: D0 BIAFRE I NAZAD E, sad! Cela ova priča o “prešaltavanju u hodu” muzičke industrije na grtmge kolosek je vrlo lepa i übedljiva, čak pomalo romantična ako je progutate ovako kako smo mi to sročili (jer to zaista tako izgleda). Ali, ako se setite da su: a) Soundgarden još ’B9. imali sa vrlo ne-nezavisnim izdavačem A&M ugovor koji ih je obavezivao da objave раг ploča na pravim nezavisnim etiketama (što suiuradili - za Sub Pop i SST) i tako potvrde svoj “altemativni” potencijal pre nego što dobiju “veliku šansu” - album “Badmotorfmger” iz 1990. b) još ’9O. novinari “Rolling Stone”-aposvetili zamašan prostor trima “novim nadama” Mother Love Bone, Alice In Chains i The Posies (svi već pod ugovorom sa “majors”-ima), navodeći pritom da je najčešća naredba lovcima na talente, koja se u to vreme mogla čuti u kancelarijama velikih diskografskih kuća bila: “Nadite mi BILO КОЛ bend iz Seattlea!!!” c) mnogi čitaoci “Ritma” po objavljivanju pomenutog teksta “Sub Pop rock city” (1990.) prebacivali uredniku da je toliki prostor posvetio jednoj tako “pomodnoj temi” Saberete li a, b i c, dobićete jedini mogući rezultat: veliki vizionar Jello Biafra možda nije bio daleko od suštine stvari kada je lakonski otpisao ceo grunge galimatijas kao svesnu i planiranu manipulaciju od strane muzičke industrije sa ciljem da se nezadovoljne mase bele omladine odvoje od uticaja otvoreno politizovanih i sve populamijih rap izvođača. Ili njegovim rečima; “Nirvana nije mogla da dođe do velike' diskografske kuće sve dok klinci iz srednje klase nisu počeli da kupuju ploče N.W.A ili The Geto Boys - stvari koje su istinski radikalne, i za koje nije nije poželjno đa uopšte znaju. Onda su nam, konačno, pružili neke grupe koje možemo da zovemo žaltemativnim”. Moda je izuzetno jaka stvar i njen značaj ne treba potcenjivati, ali ni precenjivati. Sada je očigledno đa je moda “grungea” ustvari uspela da

54