Ritam

učini ono što godine i godine “nezavisnog” rock’n’rolla n S.A.D. nisu - da skrene pažnju javnosti na nešto drugo, što se dešavalo u pozadini Michael Jacksona, Madonne i GunsN’ Roses. Iza R.E.M. i Sonic Youth već deset godina se taložila ogronma masa talentovanih sastava koji su obnovili američku rock muziku. Ovaj novi undergroundbio jeužasno raznorodan - zapolazište je izabrao sve od countryja do punka, a najčešće je izmišljao neke samorodne kombinacije do tad nespojivih žanrova - i nije se mogao prodati kao celina, pokret ili trend. Nirvanin uspeh je bar za deo ove scene digao poklopac pod kojim su ih mediji držali. Odjednom je opet postalo dostojanstveno i važno biti u AMERIČKOM ROCK BANDU, a underground sastavi subilijedini prepoznatljivo američki. Činjenica je da neki od sastava kao što su Helmet, Afghan Whigs, Buffalo Tom, Smashing Pumpkins, ili The Posies, pa čak i velika prethodnica - Dinosaur Јг. - ne bi nikad dobili ni mali deo zaslužene pažnje da nije bilo albuma “Nevermind”. Činjenica je, takođe, dapostoji još ceo niz grupa koj e možda hikad neće dobiti priliku, čak ni sad, j ег su toliko jedinstveni u svojoj netrendovskoj običnosti, da ne spadaju ni u “grunge” modu. Bez obzira što je cela jedna gomila sastava unapređena iz odeljka “alterpativni rock” u bolje tretirani “modemi rock”, još uvek ima mnogo njih izuzetno dobrih, pravih srčanih rock’n’rollbandova koji šansu neće dobiti nikad, jer nema načina da se uklope u trendovsku mašineriju prodaje. Ne moramo navoditi imena na koja mislimo, ali samo uzgred, koliko vas zanima to što su se nedavno Lazy Cowgirls ponovo okupili? Lazy... ko? LUDACI PREUZIMAJU LUDNICU Možda niko bolje ne sažima priču o grupama koje se ni u komshičaju ne mogu svrstati u “izvorni” grunge, a koje j e uspeh neočekivano tresnuo u lice, nego što to čini Dave Pirner, lider Soul Asylum: “Prodali smo više ploča nego Velvet Undergound i šta sad ja da kažem? Dođe mi da zaplačem kad shvatim da je naš album prodatbolje nego dve trećine mojih omiljenih ploča”. Ovo kaže čovek čijem izgledu i pojavi Kurt Cobain duguje ne malo. Za svedoka je dovoljno uzeti Courtney Love (koga drugog?) - kada je prvi put videla Cobaina na sceni (u Portlandu ’B9), toliko juje podsetio na pevača Soul Asylum da je posle

izjavila kako je “udaren kao Dave Pirner”. Kada su te stvari u pitanju, verujmo ženskim očima. Soul Asylum su na početku karijere, sredinom SO-ih, bili još jedan od mnogih “novih Husker Du”. U njihovom slučaju veću težinu ovoj tvrdnji davala je činjenica da su sugrađani pomenutog sastava (Minneapolis) i da ih je protežirao Bob Mould lično. Posle četiri albuma za Twin/Tone i dva za A&M, bez komercijalnog uspeha, momci su 1991. godinu dočekali bez ugovora, skrhanih iluzija i rađeći poslove podaleko od šou biznisa. Neki su prali sudove ili bili noćni čuvari, dok je Dave Pimer našao najprostije rešenje - pao u depresiju. Da dobar menadžer para vredi ispostavilo se kada im j e novi čovek na tom poslu, izvesni Danny Heaps, isposlovao ugovog sa kućom Columbia. Posle tri i po meseca snimanja, u jesen 1992. izlazi “Grave Dancers Union”, album toliko poželjnog “modemrock” zvuka, sa omotomkoji neodoljivo podseća na “Houses of the Holy” Led Zeppelin (šta, šta?) i sa dva presudna MTV-jevska hita “Somebody To Shove” je ponudio defmicijupop pesme za post-grunge vremena, dok je “Runaway Train” postao prvi veliki hit koji je za temu imao suđbinu dece koja jedini spas odzlostavljanja u porodici nalaze u bekstvu od kuće. Dobar deo 1993. Soul Asylum su proveli na tumeji sa Screaming Trees i Spin Doctor (Alternative Nation Tour), da bi vrhunac uspeha dočekali u septembru, na istom mestu gde i Nirvana i Pearl Jam - na dodeli MTV nagrada, spektaklu za 400 miliona gledalaca, svirajući sa Victoriom Williams i Peterom Buckom (ko, ko?) upravo “Runaway Train”. To veče u “Holywood Universal Amphitheater”-u bilo je nesumnjivi zenit koncepcije “grunge za mase”. Nirvana je po drugi put bila među laureatima, za Soul Asylum smo već rekli, dok su Pearl Jam pokupili skoro sve moguće nagrade (komada: šest), a njihov nastup u funkciji pratećeg sastava Neila Younga postao je verovatno buduće opšte mesto grunge mitologije. Sa druge strane, skoro sigurno i njen kraj. Pearl Jam su se na taj način odužili “dedi grunge-a”, možda i ne shvatajući da tih nekoliko minuta u kojima Young, kroz “Rockin’ In The Free World”, gotovo, oduvava sa scene kompletnu zadihanu postavu upravo ustoličenh mladih kraljeva MTV-a, na neki način postavlja stvari na

55