Ritam

WOODSTOCK 3 days of peace, love and music THE DIRECTOR'S CUT

Imao sam 16, 17 ili 18 godina. Išao sam u XII Beogradsku gimnaziju koja se sada možda više tako ne zove, ali se još uvek nalazi na Voždovcu, i šteta bi bila da više nema ona dva duda na ulazu u dvorište, beli i cmi, koje sam leti brstio kada sam furao sa časova i odlazio prekoputa na popodnevne projekcije u oronuli bioskop nazvan po kraju u kome se nalazi. ‘Bloody Voki’- i dan danas tepa moj brattom brdu gde smo odrasli, južno od Autokomande. U to vreme, pred smrt Džej Bija (ovo sam nekome maznuo, nek se javi) punk se slabo probijao u naše predele, a moguće je da tu nikada ozbiljno nije ni uzeo maha. Nije se nešto slušala ni domaća muzika,a disco je ionako bio samo za budale. Neko je, valjda, tamo posejao seme slušanja bluza, belog pogotovu, R’n’B-a i stvari koje su se na to vezivale, uglavnom onoga što je doplivalo s one strane okeana krajem ‘6O-ih i početkom ‘7O-ih. Mi smo se na neki volšeban način izborili da preko školskog razglasa, za vreme velikog odmora, puštamo svoje ploče. Treštali su The Allman Brothers Band, Jefferson Airplane, The Cream, Jimi Hendrix, The Bluesbreakers (večita prepirka oko toga da li su bolji sa Claptonom ili Mick Taylorom na gitari), zatim rani Fleetwood Mac... itd. Sa tako naštelovanim ušima i ukusom zaputila se nekolicina nas u neki dom kulture, ili klub (možda SKC, možda negde drugde, verovatno sam bio stoned pa se ne sećam) na, tako je reklamirano, premijemo prikazivanje koncertnog filma “Vudstok”. Sala je bila mala i krcata i svi su se zbili oko nekog izdrndanog video beama sa čijeg su se mutnog ekrana psihođelično razlivale jarke boje, i sa čijeg su prosviralog zvučnika sve gitare bivale provučene kroz fuzzbox. Nije bilo kiše i blata kao kod onih na ekranu, ali smo zato morali odolevati beskrajnoj zagušljivosti i kolektivnom

zadahu znoja u toj maloj, zadimljenoj prostoriji. Bilo je to moje prvo gledanje legendamog filma sa još legendamijeg koncerta. Godina 1969. - čovek je zakoračio po Mesecu, Martin Luther King i Robert Kennedy su ne tako davno pali pokošeni mecima atentatora, vijetnamski rat je besneo punom snagom. Amerika je bila u jeku promene, a transformaciju su vršili mladi. Muzika je bila plima koja je pred sobom brisala tragove starog. Avgusta meseca, četiri apsolventa sa prestižnih Ivy League univerziteta organizovali su koncert za koji niko nije sanjao da će okupiti oko pola miliona Ijudi. U vazduhu je mirisalo nešto bez presedana, neSto po čemu će cela jedna generacija dobiti ime. Trebalo je to ovekovečiti. Michael Wadleighje tada imao 28 godina i bavio se snimanjem dokumentaraca. On i njegov prijatelj i producent, Bob Maurice, već su dugo bili zainteresovani da naprave film koji bi obuhvatio istorijat i socio-politički uticaj rock’n’rolla na savremenu publiku. Kako je izgledalo da će se Woodstock zaista ostvariti, osetili su da bi to mogla biti metafora za sve što se dešava u toj kulturi, ili kontrakulturi. Organizatori koncerta su im ponudili pravo na snimanje ako uspeju da nađu finansijera. Wamer Bros. im nudi ugovor sa budžetom od oko 5500.000 i potpunom umetničkom kontrolom. The rest is history. Wadleigh i Maurice uspevaju da regrutuju tridesetak mladih i zaluđenih filmadžija od kojih nekolicina i dan danas žare i pale po američkoj filmskoj industriji. Među njima najpoznatiji su Martin Scorsese i njegova stalna montažerka Thelma Schoonmaker koji su potpisani kao montažeri i pomoćnici režije. Ukupno 12 snimatelja uključujući i samog Wadleigha ispucalo je filma u trajanju od 120 sati! Oko 200 kilometara filmske trake preživelo je tri kišne oluje, tone blata, da ne spominjemo političkog aktivistu Abbie Hoffmana, iskvareni plavi i

56