Ritam

će umreti. To je i najromantičnija i najtužnija scena u filmu, a ujedno nas podseća na toliko puta, u raznim umetničkim formama, elaboriranu temu da prava “Ijubav boli”. Nekoliko ovakvih vizuelno “siromašnih”, ali osećajno bogatih scena snažnije deluje na emocije gledalaca nego sva vizuelna ekspresija koju je Atenborou koristio u svojim, na početku ovog teksta navedenim filmovima. Atenborou nas svojim s pravom pretencioznim filmom podseća na onu znanu i gotovo teološku priču o ličnosti i identitetu. Jedna ličnost nužno pretpostavlja drugu ličnost i tek u zajednici sa njom postaje to što jeste, a što nazivamo identitetom jednog čoveka. I baš zbog ovoga Atenborov fiim će vas sigurno podsetiti na ličnosti iz vašeg života kojih nažalost više nema, a iz čijeg ste postojanja gradili svoj identitet. Mislim da priču o ovom delu treba završiti citatom iz samog filma; “Mi živimo u zemlji senki. Sunce uvek sija na nekom drugom mestu”. *♦ ♦ *

Goran Mijailovič

COVEK BEZ LICA (The Man VVithout A Face) USA, 1993. Reditelj: Mel Gibson Igraju: Mel Gibson, Margaret VVhitton, Nick Stahl Verovatno poneseni činjenicom da postoje reditelji koji vrlo uspešno obavljaju i glumački posao, poneki glumci na vrhuncu svoje karijere požele da idu dalje, da se okušaju u režiji i postanu vrhunski kreatori filmskih iluzija. Retki u tome i uspevaju. Mel Gibson nije ni prvi, ni poslednji glumac koji je pokušao da bude reditelj, a njegov rediteljski debi “Čovek bez lica” nije jedino ostvarenje nastalo u takvim okolnostima, koje tone pod težinom velikih ambicija. Posle Sirana, Kaspara Hauzera, Čoveka slona, Maske, dobili smo novog junaka čija fizička deformacija skriva izuzetno zanimljivu, duhovno bogatu osobu - Čoveka bez lica, profesora McLeoda. Proteran iz zajed-

nice koja se malograđanski i nimalo sažaljivo odnosi prema Čoveku bez lica, McLeod nalazi prijatelja u neurotičnom dečaku bez oca, Čaku, koji obožava Marvelovog super heroja Thora i legendu vestema Johna Waynea (potonjeg vidi u svakoj roršahovoj mrlji koju mu psihijatri poture pod nos). Zbližavaju se kao profesor i učenik, postaju prijatelji, ali i meta tračeva i licemerja lažnog liberalnog duha post-šezdesetosmaške generacije. “Čovek bez lica” je melodrama skrivenih emocija, cinična i jasna, ali prenatrpana brojnim poetskim pasažima, odlomcima iz poznatih drama i klasičnih kompozicija, koje služe da filmu podignu nivo, daju ozbiljnost i ukus evropske tradicije i tako ga učine drugačijim od većina filmova holivudske produkcije. Pored Mel Gibsona u filmu igra i mladi Nick Stahl, čija gluma pokreće pitanje: ima li smisla terati decu da glume i nije li to jeftin način izazivanja emocija? Napomena: Film ne treba da se zove “Čovek bez lica”, već “Čovek bez pola lica” jer se tokom filma insistira na levom, potpuno zdravom profilu lepog Gibsonovog lica, a opekotina sa druge strane igra sporednu ulogu, što je verovatno rezultat svakojakih kompromisa. * *

T ? Milica Žebeljan

MALI BUDA (Little Buddha) USA, 1993. Reditelj: Bernardo Bertolucci Igraju: Keanu Reeves, Ying Ruocheng, Cris Isaak, Alex Wiesendanger, Bridget Fonda Svi koji su poželeli da zaborave režisera “Strategije pauka”(l969)i “Konformiste” (1970) uradili su to nakon poslednjeg kadra “Čaja u Sahari” (1990). Bemardo Bertoluči, levičar koji u svom poslednjemfilmu postaje neopredeljeni levičar-demokrata, pod krinkom umerenostireligije koju podržava, sve svoje opsesije usmerava ka istoku i potseća nas da još uvek nije prestao da snima filmove. Zahvaljujući tome i višenedeljnom životu Kijanu Rivsa na prirodnim sokovima, svima onima kojima je do sada bilo onemogućeno ozbiljnije poniranje u budizam (ako uopšte imaju potrebu za tim kao hrišćani, uzmemo li u obzir da su budisti već po rođenju dobili lekciju, a da su muslimani militantni te da ihto ne zanima), pružena je prilika da to urade u instant-vodiču za početnike pod nazivom “Mali Buda”. Postavlja se dakle pitanje kome je namenjen ovaj vodič i čemu on služi? Savršeno dizajnirano pakovanje ispod kog ne postoji sadržina negira bilo kakvo događanje unutar filma. Fascinacija fotografijom koja se sama sebi svrha čini da Vitorio Storaro uglavnom preuzima autorstvo nad Bertolučijevim ostvarenjima, pa je nejasno ko vodi film i kuda ga vodi. Dramaturška nekonzistentnost ni na globalnom makro planu, pri spajanju i preplitanju tri različite priče koje nužno zahtevaju paralelizam prilikom tretmana (Sijetl, Indija i Butan i Nepal), ni na mikro planu građenja motivacije likova i eventualnom, tako stvorenom poistovećenju u publici sa istim (samoubistvo osobe koju nismo upoznali, pa čak iako je najbolji prijatelj lika koji “jesmo”, Krisa Ajsaka, ne može nikog da potrese), prerasta u neođlučnost u stavljanju idejnog

70