Ritam

akcenta. Kako se ideja ne gradi inkorporacijom u strukturi, već eksplicitno, kroz izricanje “velikih životnih istina” sve se raspada u nešto za šta slutimo da ni sam autor nije siguran ima li značenja. Bavljenje ovakvom temomima smisla ukoliko se komparacija religija, idejno jasnije uspostavi kao svrha, te se sve religije proglase jednom, za šta u ovom filmu nedo-staje islam. Čak i laiku (što Bertoluči i za sebe kaže), smeta površnost u pristupu jednoj religiji koja je kao i sve, zasnovana na veoma komplikovanim postulatima. Ako je izgovor približavanje apstraktne teme kroz slikovnicu i deci (i Amerikancima), ostalima smeta nepostojanje drugog nivoa kojima bi mogli da se pozabave odrasli. Ovakav pristup je iznedren diletantizmom koji je opšta mesta bilo koje religije prekrio ruhom sopstvene vizije religije kojom se bavi. Režija se svodi na mnogo elektronike, hladno-plave filtere kada se slika Sijetl, toplo narandžaste pri slikanju Indije, i ignorisanje suštinskog postupka u kom bi osnovna jedinica u građi morala biti transponovana jedinica budizma; ргеко ritma, atmosfere i dramaturške koncepcije. Tako bi film po svojoj građi morao biti “budizam”, a ne bilo koje smenjivanje kadrova. Osim, ako ne pretenduje da bude samo i jedino pamflet podrške Tibetancima u “oslobođenju” od Kine, pri čemu mu ozbiljnija režijska zamisao zaista nije ni potrebna. Ako uzmemo u obzir da “ne postoji strah, ni bol, ne postoji smrt”, kada u bioskopskoj sali doživimo “buđenje”, shvatićemo da ne postoji ni najnoviji film Bemarda Bertolučija “Mali Buda”.... bez zvezdica

Ana Lasić

KUCA CUDNIH DUSA (The House of the Spirits) USA, 1993 Reditelj: Bilie August Igraju; Meryl Streep, Јегету Irons, Winona Ryder, Antonio Banderas, Glenn Close, Maria Conchita Alonso Kada bih hteo da budem blag i učtiv prema poslednjem filmu danskog reditelja B. Augusta (koji je svojim filmom “Pele Osvajač” 1988. osvojio Zlatnu palmu i Oskara za najbolji strani film) rekao bih da je to jedan užasno dugačak foršpan za “epski” film nekog indijskog autora. Ali, tako bih se zamerio jednoj autentičnoj i interesantnoj (filmovi traju u proseku četiri sata) kinematografiji kakva je indijska, a sa druge strane ne bih bio iskren. Zato ću reći da ovo u stvari i nije film. E sad, ovu tvrdnju treba i dokazati. Sve što je važno za priču i karaktere u jednom filmu, a što bi ujedno bilo zanimljivo i za gledaoce kod Augusta, ili nije prikazano ili je snimljeno u montažnim sekvencama, a sve što je nezanimljivo, dosadno i što možda nagoveštava buduću “akciju”, prezentovano je zbunjenim gledaocima koji sve vreme čekaju da priča krene. Zbog ovakve nekontinuirane i asinhrone forme dolazimo do ideje o foršpanu sa početka teksta. Da bi sve bilo jasnije citiraćemo Hičkoka: “Drama, to je život iz koga su isključeni svi dosadni momenti”. Bille August usvom “filmu” postupa suprotno i pravi dramu tamo gde je nema na osnovu najdosadnijih momenata iz života jedne južnoameričke porodice. Uzročno-posle-

dična veza koja je osnova svake narativnosti, logične povezanosti, iznenađenja ili napetosti za Augustane znači ništa. Njegov film je skup inferiomih scena, lišen bilo kojeg prethodno navedenog vezivnog tkiva, tako da deluje kao puko nizanje slika bez osnovnih informacija (ko?, gde? kako? i zašto?) .Kada su u pitanju likovi i njihovi karakteri zbog hipertrofirane ambivalentnosti u filmu ne postoje ličnosti već marionete od mesa i kože, a bez krvi - emocija. Tekst o ovom “filmu” тога biti kraći kako bi se shvatilo da ovog hladnog Danca koji je pokušao da ekranizuje toplu Čileanku Izabel Aljende ipak nismo shvatili ozbiljno. *

Goran Mijailović

POTERA (The Chase) SAD, 1994. Reditelj: Adam Rifkin Igraju: Charlie Sheen, Kristy Svvanson, Ray Wice, Непгу Roliins U okviru produkcione politike koja funkcioniše po principu “laki letnji filmovi za vrele letnje dane” po pravilu su smeštene priče lakog zapleta slabo ogrnute letnjim ruhom “lakih” žanrova. Ako uzmemo u obzirda lakih žanrova nema, već da je težina direktno proporcionalna jedino priči, a još direktnije njenom tretmanu, onda ćemo možda shvatiti kako, zašto i sa čim (kim) režiser Adam Rifkin polemiše.“ Potera” je pre svega parodija policijskog trilera, a na izvestan način čak i melodrame iako uspostavlja njene zakonitosti. Zatim, istovremeno, predstvlja i road-movie i komediju. U toj mešavini žanrova Rifkin udara na jednu drugu neraskidivu mešavinu - spoj policije i medija u poziciji stožera američkog društva i sistema vrednosti. Sistem optužuje nevinog čoveka, policija je gomila nesposobnih karikatura, otac bogataš nema sluha za svoju kćerku, mehanizam medija je trulo tkivo države, koje ispred i iza kamere, u studiju, čini sistem koji je sam sebi svrha, pa se tako u svom nonsensu sam sebi i podsmeva, te rasklapa pred nama. Najmaštovitiji detalj filma je odabir glumaca za dve uloge. Radi se o ulozi oca koju tumači Ray Wice, poznatiji kao Liland, otac čuvene Lore Palmer iz serije i filma “Twin Peaks”. Odnos otac-kćerka time dobija na značenju naslanjajući se direktno na linčovsku bizarnost. Slično važi i za Непгуја Rollinsa, sada vođu grupe Rollins band, koji se veoma dobro uklapa karakterom lika u svoju životnu koncepciju. Igrajući policajca pruža mu se prilika da ismeva sistem i vlast i tako potvrdi svoj underground status. Kako je parodija najniži stepen stilizacije, a čista žanrovska opre-deljenost još uvek najbolji recept, režiseru i pored jasne želje da dubljim uplivom stavi svoj pečat na priču, to ne polazi za rukom. Ona ostaje po svojoj suštini nezanimljiva i monotona, pa i ako se kreće brzinom od 250 km. na sat, na točkovima poslednjeg modela crvenog BMW-a, ne uspeva da sebi izbori potrebnu dinamičnost. Muškom delu publike gospođica Kristy Swanson bi mogla da bude dovoljan podsticaj u donošenju odluke: krenuti ili ne u poteru. *

Ana Lasić

71