Ritam

PRE I POSLE AMERIČKOG SNA

BRUCE SPRINGSTEEN i njegova uloga u ustrojstvu sveta

ostoje veliki američki umetnici čije stvaralaštvo nije jednostavno i lako shvatljivo za (širu) publiku, ali svakako ne postoji takav koji se nije, ma kako potajno, nadao da će njegov rad uzoict Ameriku do neba ili joj probosti kolac kroz srce” - pisao je, otprilike, Greil Marcus u jednom od poglavlja "najbolje knjige ikad napisane o rock’n’rollu" - koja se zove ”Mistery train” - i to u onom koje je pokušalo da odgonetne misteriju stvaralaštva Randyja Newmana. "Za trenutak on je poneo teret jedne od verzija Amerike na svojim ramenima, a da mu to niko nije ni tražio, ali je njegov pravi zadatak bio da svoje breme učini i našim” - nešto kasnije zaključuje Marcus, ukazujući na elementame razloge "nepotpunosti", u svim drugim elementima, briljantnog Newmanovog opusa. Jednostavnije rečeno, Newmanu je nedostajao (masovni) odziv publike koja bi želela da sa njim podeli sve svoje nade, strahove, frustracije, dileme, pobede i poraze da bi njegova "misija" američkog populamog umetnika bila potpuna Bruce Springsteen, očito, nema takve probleme. Šta više, njegovo stvaralaštvo nekorespondirasamo sa onimakojimaje namenjeno nego i sa onima kojima suštinski, ni po kojoj osnovi, ne pripada - što je, naravno, očekivana cena za "demokratsku slobodu i želju umetnika da redizajnira Ameriku po sopstvenoj meri". Flem, Springsteena su (zloupotrebljavali svi - od bosova marketinških odeljenja automobilskih kompanija do američkog predsednika - Ronald Reagan je, svojevremeno, u svojoj predsedničkoj kampanji izgovarao i ovakve rečenice: "Budućnost Amerike je u hiljadama snova koji su u vašim srcima i u porukama nade koje se mogu naći u pesmama čoveka koga toliko mladih Amerikanaca obožava, a naš zadatak je da bar neke od tih snova pretvorimo u stvamost? Svakom, makar i površnom poznavaocu Springsteenovog opusa ne preostaje ništa drugo do da zaključi da se radi o "čistom političkom silogizmu". Na svu sreću Springsteen je isto toliko inspirativan i za filmske stvaraoce (o esencijalnoj vezi njegovih radova i filmskeumemostibiće itekako reči) i, naravno, рге svih, za sve one mnogobrojne ovisnike o rock’n’rollu, kojima je, zavisno od uzrasta, tokom sedamdesetih i osamdesetih vratio veru u i skupljujuću i isceliteljsku moć ove muzike. U konačnom zbiru, sve do sada rečeno nas neminovno vodi ka zaključku da istorija američke populame muzike gotovo i ne poznaje (sa izuzetkom Elvisa Presleya) osobu čiji su (život i) stvaralaštvo na višeznačiji način povezani sa američkim mitovima ili tačnije onim što se generalno određuje kao "američki san" - u rasponu od priča o slavi i bogatstvu do jednostavne Ijudske želje za pristojnim, poštenim i mimim životom. Presley, naravno, ostaje esencijalna figura američke populame kulture, јег je svojim životom koliko i karijerom dotakao i pozitivne i negativne ekstreme tog sna, i na taj način postao trajno svedočanstvo o prokletstvu koje prati one koji su se usudili da dodirnu ’Sveti gral". Špringsteen je, pak, svoje iskušavanje i preispitivanje fenomena američkog sna izveo u, manje više, čistoj umetničkoj formi, ali je u nečemu ipak uspeo da stane "rame uz rame" sa "kraljem” sredinom osamdesetih učinio je gotovo nemoguću stvar osvojivši, bar na tren, sam "centar” rock’n’rolla, iako je svakom potpuno jasno da je ova muzika odavno "izdeljena po rasnim, ideološkim, stilističkim i mnogim dmgim mapama". Petnaestak godina рге no što će, privremeno, naterati publiku da zaboravi na sve pomenute različitosti, Springsteen će se ranih sedamdesetih, na samom početku karijere, pravovemo okrenuti i dobro osmotriti prve (i prethodne) dve decenije госк muzike. U vreme obeleženom intimističkom raspekmeženošću i patetikom ili, pak, ironijskom distancom i patološkom artističkom žudnjom za originalnošću on će, bez imalo okolišanja, proklamovati romantično buntovništvo i melodramu velikog stila kao svoj poetski kredo. Donoseći usput i uverenje (slično Johnu Fogertyju, nekoliko godinapre) dase istorija rock’n’rolla neprestano ponavlja/obnavlja i đa staro može postati novo - isključivo

P

snagom umetničke vizije. Tako je pred očima i'ušima nove pnblike uskrsnuo jedan novi "svet", koji je postao idealno "pribežište za sve arhitipske rock’n’roll i filmske кагакlеге п , u čijem su se "kosmičkom džuboksu" destilirali najznačajniji zvukovi iz dotadašnje istorije američke госк muzike - od gitare Duane Eddyja i surf instrumentala, ргеко saksofona King Curtisa i Jr.Walkera ili "pocepanog" glasa belog Wilsona Kcketta i Mitch Rydera, pa sve do vokalnog patosa Roya Oibisona i monumentalnih produkdja Phila Spectora koji su ргаШе neponovljive romanse "devojačkih sastava". Mada se o Springateenu vrlo često ogovorilo kao o jednom od talentovanijih sledbenika Dylanovog "kulta", kao i svaka druga previše rabljena odrednica, i ova je više formalne no suštinske prirode. Gonrila reči na Springsteenovim prvim pločama, sklonost ka alegorijskim "slikama" ili povremeno izraženi "folk" senzibilitet, svakako ne mogu biti preovlađujud dokaz o "neraskidivoj” vezi ova dva autora. Ako baš hoćete, Springsteenov, kasnije razvijeni, "gnevni populizam" mnogo više duguje npr. Merleu Haggardu (Haggardova ”Ifwe make it through December” danas delujekaovrlo inspirativni modelzamnoge Springsteenovepesme izkasnijeg perioda) nego Dylanu. S tom razlikom što se Haggardovom individualizmu i stoicizmu često pripisuju "desničarske" konotacije, dok je Springsteen kao romantik predodređen za drugačiji odnos prema "tihoj većini". Ipak, mitska melodramska faktura u Sprinsteenovom pogledu па rock’n’roll najtemeljnije je određena prikrivenim i pomaio zaboravIjenim uzorima iz američke pop muzike ranih šezdesetih - tačnije гаdovima kompozitora tzv. "Brill building" popa (tandemi Leiber-Stoller, Pomus-Shuman, Goffm-King, Beny-Greenwich ili Mann Weil). Ukoliko pažljivo i "između redova" ponovo saslušate neke od klasika ove muzike - "Lonely avenue", "Save the last dance for me", "Up on the roof "Uptown", "Walking in the rain". "He’s a rebel", da ne nabrajamo dalje - u njima ćete prepoznati isti (sub) urbani romantični senzibilitet koji je kasnije osećajno transponovan u svet Springsteenovih pesama. Ono što je, po prirodi stvari, moglo vrlo lako postati artificijelna, nostalgijom vođena igrarija, ipak je snagom "fanovske" pasije (dovoljno је, recimo, pročitati Springsteenov govor povodom "uvođenja” Roya Orbisona u "Hol slavnih" da bi se shvatilo u kojoj meri voli, razume i oseća populamu muziku), i energijom i upofnošću svojstvenim mladom veteranu klupske New Jersey scene pretvoreno u jedan od najautentičnih i najlepših opusa američkog rock’n’rolla. Springsteen je, naravno, kao i svaki veliki umetnik odrastao sa svojom publikom i svojom umetnošću, tako da bi bilo neprimereno sve do sada rečeno mehanicistički koristiti kao ključ za odgonetanje i tumačenje svega što je uradio. Sada je, u neku mku, pravo vreme za najavljene "filmske" analogije. Ukoliko je napočetku karijere, svojim "meta-žanrovskim" pristupom više podsećao na, kako je to već neko primetio, Sergia Leonea госк muzike, kako je vreme odmicalo artisdčka i Ijudskaprogresijau njegovim radovima ga je sve više približavala Johnu Fordu. Od iskrene euforije do melanholičnih i oporih tonova u prikazu odrastanja nacije u Fordovom slučaju je proteklo tridesetak i više godina (od "Stagecoach" do "The Man who shoot Liberty Valence"). Springsteenu je da bi osmotrio američki san, od njegovih svetlijih hedonističko-romandčnih oblika, pa sve do potpune erozije i tame, bilo potrebno znatno manje (sedam godina između "Born to run" i "Nebraska"). Naravno, priča o Springsteenu ne završava 1982. godine kao što ni "tama" "Nebraske" ne predstavlja potpuni gubitak vere u sve što nas okružuje. No, šta god da se dešavalo sa karijerom Brucea Springsteena, istorija rock’n’rolla će ga pamtiti kao čovekakoji je iskreno, osećajno i inteligentno pisao i pevao o stvarima koje su itekako važne mnogima od nas, ma gde živeli. _ ~

Goran Terzić

50