RTV Teorija i praksa

stalno razvijamo naše prijemne organe, pa su oni ujedno proširili našu sposobnost za simultani prijem akustičkih i optičkih događaja. Svjestan te činjenice, Moholy-Nagy razvija na primjer nove tipografske principe, uspostavlja nove verbi-voko-vizuelne odnose na tiskanoj stranici, јег je već tada uvjeren (kao i prije njega Е1 Lissitzky) da se »Gutenbergova tipografija koja seže i u naše dane kreće isključivo u linearnoj dimenziji«. Kao i veliki istraživači oktobarske avangarde i on je zahtijevao »jasnu spoznaju sredstva«, zalagao se za provedbu istraživanja novih »opto-fonetskih«, simultanih audio-vizuelnih i prostorno-vremenskih (kinetičkih) odnosa, i to zato što samo takav stav može dovesti do »prevrednovanja i izmjena u načinu gledanja«, tj. do novog stava u odnosu na ono što gledamo. Ali da bi se ostvarila takva promjena u promatranju i shvaćanju svijeta, potrebno je umjesto »zanatsko-imitativne upotrebe sredstava« stalno istraživati zakonitosti koje proizlaze iz tog sredstva. Nije dovoljno, ističe Moholy-Nagy, samo služiti se tim sredstvom, potrebno je pomoću njega »planski proizvoditi, budući da je za život važno stvaranje novih odnosa«. »U istom desetljeću kaže dalje Vera Horvat-Pintarić nastala su na Istoku Evrope, u kratkom razdoblju kulturne revolucije, remek-djela posvojenja stvarnosti na filmskoj traci. Postupak »začuđenosti«, dekontekstuahzacije i semantičkog pomicanja bio je također predmet iscrpnih teorijskih istraživanja (Kulešov, Pudovkin, Ejzenštejn), koja će u razvoju stvaralačkog filmskog viđenja služiti kao poticajno polazište mnogim kasnijim generacijama. Tako Dziga Vertov (urednik filmskih novosti, utemeljitelj cinema-verite, filma-istine, kao i prethodničkih primjera prvih televizijskih žurnala) stalno upozorava na posebnosti novog medija: pomoću kamere, kaže on, ne treba bilježiti ono što vidi naše oko nego ono što vidi kino-oko, kino-glaz. Po njegovom vlastitom kazivanju on je sam postao kino-oko te se izjednačio s tim novim strojem za viđenje, pa je i razumljivo da film »Čovjek s kamerom« koji je napravio 1929. godine, shvaća kao istraživanje jezične strukture ili kao što sam kaže kao »disertaciju na temu stopostotnog kinematografskog jezika«. Film i televizija, dva slična i ujedno različita medija, dva moderna izdanka tehnologije ovog stoljeća primijenjena na planu masovnih kreativno-komunikacijskih struktura, sadrže, svaki u sebi, upravo spomenutu (dvostruku) problemsku nužnost - s obzirom na paralelne zadatke