RTV Teorija i praksa

fizičko prisustvo čovjeka, i baš zbog toga pojedinac će se osjetiti usamljeniji u svom pribježištu. Samim tim bit će poremećena ravnoteža razmjene: stvarat će se golemi priliv materijalnog bogatstva, ali će to biti potrošnja bez razmjene. I konačni proizvod stoljetnog razvoja bit će »melankoličm pustinjak« koji je od »logorske vatre, tržnice i arene premješten u samoću zatvorene sobe u kojoj se odvija potrošnja spektakla . ..« Da bismo se još više približili razgraničavanju (na bazi globalnih sličnosti) onog što televizijski zapis razlikuje od filmskog, poslužit ćemo se opet citatom iz »Sredstava i posredništva« Vete Horvat-Pintarić. Ona kaže: »Upravo informacijska i komunikacijska revolucija koja je u toku stalno preobražava i mijenja svijet u kom živimo .. . lako se televizija prilično razlikuje od kinematografskog medija, upravo je film razvio u »širokoj« publici veću osjetljivost za »bezglasne jezike« koje televizija podosta zapušta. Kao što smo istakli, svaki se čovjek njima služi u neposrednoj životnoj stvarnosti, tako u face-to-face komunikaciji, pa s lakoćom uočava razlike i značenja poruka kodiranih ne samo putem govorne intonacije, nego i u izrazu lica, u gesti ruku, u držanju i položaju tijela. Kad se u televizijskoj komunikaciji isključuje ili do stereotipa »pročiste« takvi »bezglasni« jezici, tad na video-kanalu nastaju smetnje u »protoku« obavijesti (koliko puta skidamo pogled s ekrana da ne vidimo govornika!), tada se poruka osiromašuje a ponekad i mijenja ili oštećuje u svom sadržaju«. I dalje: »Kad se promatraju izravni televizijski prenosi, kod kojih se prenošenje vrši promišljenom upotrebom televizijskog sredstva, čini nam se mnogo puta kao da se pred milijunskim slušateljstvom vrši takvo neposredno posvojenje stvarnosti koje podsjeća na onaj posvojački gest što ga je prije više od pedeset godina učinio Marcel Duchamps. Kad je krajem prvog svjetskog rata (1917) Ducharaps izložio Fontanu tj. pissoir koji je izdvojio iz upotrebne okoline, postavio na postament i premjestio u muzejski prostor, u novu i umjetnosti namijenjenu okolinu, tad je taj postupak izazvao mnogostruke promjene u ponašanju i načinu shvaćanja na području estetskog stvaralaštva dvadesetog vijeka. Među ostalim, taj gest neposrednog posvojenja stvarnosti pokazao je kako umjetnost postoji i u svakidašnjosti, ali razina umjetničkog doseže se tada kad je u akciji otkrivačka tehnika pogleda: kad se vrši akt

33