RTV Teorija i praksa

nisu u potpunosti smirene i stručne sfere su neraspoložene, jer se njihovo znanje nije dovoljno koristilo. Sigurno ima lakših puteva do dobro prihvaćenih emisija! Polazi li se pak na snimanje, ne samo otvorenom kamerom no i otvorenim konceptom, dožive se ponekad vidna iznenađenja. Snimali smo jednog starog Rusa, u domu staraca, koji tvrdi da nema otrovnih gljiva, jer ih on sve redom jede i živ je, eto, i svaki dan satima pravi hemijske eksperimente negde u podrumu. Odjednom stane i veli: Inače, nije mi lepo. Mne vosamdeset ctiri goda i nikakvu perspektivu nemam. Gdjegod išao, da se zaposlim, govore mi, sva čast, vaše kvalifikacije, ali vi ste ipak star! I brk mu se naježi i optužujuće gleda u kameru. Ili jedan otac, negde u crnom predgrađu Ljubljane, prebrojava svoju decu odjednom i stane. Da li ih ima sedam ili osam? Dva su ovde, jedan u školi, ali će doći, dva su kod tetke, jedan je kod nekih Ijudi, jedan je u domu, a jedan ... Ili je to sve? Neki drugi otac desetoro dece, opet, u potpunom poverenju iznenada veli: »A nisu svi moji, znate. Treći, peti i šesti nisu moji.« I lukavo se smeška. Ovoga puta, poverenje za poverenje, ovu bitnu informaciju Miladinov i ja sekli smo.

RAĐANJE TELEVIZIJE, sl. 3

45