RTV Teorija i praksa

njihov cilj nije toliko nauka po sebi, pa ni popularizacija nauke, već pretežno »dobra emisija«. Ljudi sa televizije su uglavnom samo površno zainteresovani za ličnost stručnjaka, a više za spoljašnje pokazatelje stručnosti. Stručnost se potvrđuje činjenicom da je u pitanju akademik, profesor uuiverziteta, doktor nauka i slično. Istovremeno su više zainteresovani za konkretne aspekte manifestnog ponašanja i govora, imajući stalno u prisvesti sopstveni obrazac »televizičnosti« stručnjaka. Da li tim manifestnim obrascima stručnjak odgovara izražajnim mogućnostima televizije i upravo smišljene emisije? Ljudi sa televizije zastupaju koncepciju dramatičnosti svake emisije. Da bi bilo koja emisija bila dobra, ona mora da postigne određeni stepen napetosti, neizvesnosti ishoda, neslaganja ili sukoba, čime će se povećati uključivanje auditorijuma u tok emisije. U ovoj koncepciji se sadrži i übeđenje da su mnogo prihvatljiviji za televiziju razgovori određenog broja stručnjaka, a nikako predavanje jednog, kao i übeđenje da je televizično übacivati slike ili fragmente koji služe kao ilustrovanje onoga što stručnjaci govore. Sama priprema i organizovanje emisije, u vidu prethodnih razgovora između stručnjaka i Ijudi sa televizije dobija obeležja na koje stručnjaci nisu navikli. Kroz prividni haos u komuniciranju se, u stvari, oblikuje i ideja o emisiji u glavi onoga ko je za nju zadužen. Pored diskusije o samom sadržaju emisije, diskutuje se i o tome koga još od stručnjaka pozvati. Stručnjak mora da bude spreman da će najverovatnije pozvati one s kojima je postojalo izvesno neslaganje. Izgleda kao da se članovi TV-ekipe smatraju obaveznim da imaju ime nekog stručnjaka pri ruci, koga će navesti i zahtevati da baš on bude pozvan uz prividno pitanje prisutnom stručnjaku šta on misli o tome. Stručnjak, po daljem toku zbivanja, shvata da Ijude sa televizije u stvari ne interesuje šta on govori i šta predlaže. Na kraju je sigurno da stručnjak i neće znati sa kime će razgovarati tokom emisije i ko će sve učestvovati. Iz ovog proizlazi da se pripremna faza stručnjaka i Ijudi sa televizije u tohkoj meri razlikuje da se mogu porediti samo kroz suprotnosti i razlike. Od trenutka konstatovanja da postoji izraziti nesklad u rečniku, planiranju, koncepciji emisije, sistemu vrednosti i važnosti, stručnjak može da oseća veći stepen nelagodnosti, može se javiti spremnost da odustane, ili čak da pobegne glavom bez obzira od tih Ijudi koji se najbolje snalaze u onome što se njemu čini haotično. Istovremeno, ako je dovoljno objektivan, mora da shvati, da je on praktično u

48