RTV Teorija i praksa

potpunosti izgubio vlast nad daljim tokom događaja, pa čak i nad samim sobom, nad onim što će morati da obezbedi na traženje Ijudi sa televizije. Ovakva situacija je subjektivno dosta mučna za stručnjaka koji ima izvesnu želju da što dokumentovanije i što tačnije govori o oblasti u kojoj je stručnjak, da uobliči svoje izlaganje tako da ima početak i кгај, da ima svoju vrednost i težinu. Od trenutka kada stručnjak shvati da neizbežno radi ono što mu se kaže, javlja se kritično stanje identiteta obzirom na znatno menjanje uloge. Stručnjak, koji je došao sa übeđenjem da je subjekt, da se sam određuje, najednom se nađe u položaju objekta kojeg drugi određuju. Javlja se pitanje »u šta sam se to upleo . . . šta ću ja ovde?«. U nešto lakšem položaju su oni koji tu situaciju da su objekti prihvataju kao mogućnost da se prikažu ne kao subjekti stručnjaci, već kao subjekti koji traže kroz ekran širenje prostora sopstvenog apstraktnog postojanja u drugima, koji više koriste popularisanje nauke kao popularisanje sebe. Ako stručnjak ovo ne shvati, mučno subjektivno osećanje će se produžiti i može nastati potpuno odbijanje bilo kakvih oblika saradnje sa televizojom i popularizacije nauke. Dosta mu je da se seti koliko mu je puta rečeno da ne sme da se Ijulja na stolici (koja je inače predviđena za okretanje u horizontalnoj ravni), јег to gledaoci ne vole, јег se u pismima uredništvu žale na to Ijuljanje. Dosta mu je da se seti koliko je puta tokom emisije podsećao sebe da ne sme da se Ijulja, tako da je skoro više mislio na Ijuljanje nego na to šta treba reći iz struke, pa da se izgubi svaka želja da ponovo prihvati poziv za nastupanje na televiziji. Dosta mu je i one priče o spontanosti u držanju tokom odvijanja emisije, kad se sve vreme drži kao da su sve kamere neprekidno uperene u njega, jer mu je rečeno da svakog trenutka režiser može njega da prikaže na ekranu, bez obzira da li je tog trenutka aktivan u razgovoru ili ne. A u stvari malo čega ima spontanog u svemu tome . . . Doživljaj prisilnog povinovanja se u daljem putu do ekrana može ispoljiti i kada se odvija snimanje (za naknadno emitovanje) i kada se odvija razgovor u kome glavnu i vodeću ulogu ima voditelj. U takvim uslovima spontanost je i povećanje mogućnosti za nepopravivu omašku. Nezaboravan je postupak jednog režisera koji je nekolicini okupljenih stručnjaka na početku snimanja saopštio da ne govore mnogo јег on ne želi posle snimanja da gubi sate u skraćivanju snimljenog materijala. Posle

49