RTV Teorija i praksa

primenom neke jače reči kojom bi se potenciralo neslaganje. Publika je oduševljena, počinje da navija, do isključivosti, kao apsolutnu istinu (u okviru popularizacije nauke) neki prihvataju izjave jednog stručnjaka, a neki suprotne izjave drugog stručnjaka. Treći dobijaju puno zadovoljenje sopstvenog übeđenja da ti stručnjaci ni sami ne znaju ništa. Tako je razgovor postigao televizijski »koristan« stepen spontanosti i dramatičnosti, a nauka i znanje štetan stepen popularizacije ekstrema. Stručnjak, koji je krenuo sa idejom da pošteno izloži neka naučna saznanja, ostaje razočaran činjenicom da je jedino bilo moguće da se brane sopstveni stavovi ili napadaju tuđi, koji zbog isključivosti prelaze u neistinu, a sve se svelo na popularisanje nekog od prisutnih. Da bi pravazišao postojeće prepreke i našao svoje mesto u TV emisiji netelevizijski stručnjak koji pristupa saradnji sa televizijom mora znati da je nužno da do određenog stepena prihvati položaj objekta da bi se moglo postići neophodno spoljašnje manipulisanje njime, da prihvati izvesne ograničenosti sopstvenog položaja u televizijskoj emisiji, i vremensku i prostornu i sadržajnu, da prihvati one formalne aspekte koji pogoduju odvijanju emisije. Time se priprema za neizbežno ograničavanje sopstvenog identiteta i uloge u televizijskoj emisiji. Vremensko i prostorno ograndčavanje obuhvataju istovremeno i sadržajno ograničavanje. Istovremeno mora da održi saznanje da su stvarne mogućnosti za željenu popularizaciju svoje struke ograničene. Iz ovoga sledi smanjenje ciljeva koje je postavio pred sebe, ali istovremeno i povoljno prilagođavanje televizijskom procesu. U osnovi, reklo bi se da se Ijudi sa televizije i gledaoci često zadovolje i sa nekoliko interesantnih ili konfliktnih podataka, koje ipak treba saopštiti na što manje zbunjujući način. U tim granicama stručnjak ipak može održati svoje funkcionisanje kao nezavisnog subjekta povećavajući iskustvom sopstvenu efikasnost i spontanost na televiziji. A već ovako postavljena mogućnost vuče za sobom neke nove neusklađenosti. lako ima primera da su neki stručnjaci postigli značajan stepen televizijskog funkcionisanja kroz često učešće u emisijama, ipak Ijudi sa televizije smatraju da je potrebno što češće menjati stručnjake, jer publika traži promene. Čini im se postaje monotono ukoliko se na televiziji pojavljuju stalno isti stručnjaci. Treba reći da često pojavljivanje na televiziji nosi u sebi obeležje borbe za sopstvenu popularnost više no što se zapaža borba za popularnost nauke ili uže struke.

51