RTV Teorija i praksa

nekoliko sati snimanja isti režiser je sa mnogo više nezadovoljstva stručnjacima saopštio da on ne zna šta će sad da radi, јег je za tih nekoliko sati snimljeno svega nekoliko minuta razgovora, a njemu treba pola sata emisije . . . Ovakav stav prema stručnjacima, koji su već do tog prenutka ugurani u ulogu na koju nisu navikli, za koju se nisu pripremili, a često je još nisu ni shvatili niti obradili u sebi, ne samo da potencira doživljaj pretvaranja u objekt kojim se manipuliše, kao interpersonalni deo odnosa, već se u njemu stvara osećanje teže frustracije (osujećenja) koje sa povećanjem napetosti pa i straha od greške ugušuje i malo onog što se može iskoristiti kao intrapsihički deo koji još uvek pripada njemu, subjektu. Voditelji razgovora sa stručnjacima o stručnim temama predstavljaju takođe jedan od načina komuniciranja stručnjaka sa Ijudima sa televizije. Opasnost za stručnjake nastaje onda kada voditelj postavlja pitanja koja nisu dovoljno razumljiva i na koja se tako reći ne može odgovoriti, kao i dirigovana pitanja koja zahtevaju samo jednostran odgovor, kratak odgovor sa kojim stručnjak nije zadovoljan. Zbrka se može povećati kada voditelj počne da prepričava odgovor stručnjaka, u cilju razjašnjavanja i pojednostavljenja. Ostaje pitanje do kog stepena odgovara prirodnom razgovoru situacija kada voditelj redom pita prisutne, a u međuvremenu se čeka red da bi se dobilo novo pitanje? Može se tako ostvariti neki povoljniji nivo spontanosti i slobodnog razgovora? Ukoliko ovo Ijudima sa televizije liči na spontani razgovor, ne bi se reklo da se stručnjaci slažu da je to baš tako, јег ih po dinamici zbivanja ne doživljavaju kao spontane i sada dolazi konačna situacija sa zadovoljavajućim stepenom spontanosti, a to je neslaganje među pozvanim stručnjacima Verovatnije je da će mnogo efikasnije biti ako Ijudi sa televizije smanje sopstveno isturanje i nametanje sve do granica koje sama televizija može da podnese, ako oni dopuste, koliko je moguće, doživljaj slobodnog delovanja stručnjaka unutar televizijskih principa i granica, pa čak i ako podstiču na povoljan način. Sputavanje teško da može podstaći i osloboditi do onog stepena koji se smatra poželjnim za televizijski ekran. Reklo bi se da spontanost i neposrednost time ne mogu zaživeti na ekranu. Ljudi sa televizije likuju, stručnjaci se Ijute, nezadovoljni su, svako može da ima übeđenje da onaj drugi govori netačnosti. Preti opasnost da neslaganje prevaziđe stručni razgovor

50