RTV Teorija i praksa

је zabuna, tucanje i mucanje, mešanje sa Hetrihom, brkanje Ivanca i Štivičića, Krleže i Slobodana Novaka. Ali, u svoj pogođenosti zbog načina potpisivanja, odsustva pubhciteta i sl., on je razumeo da je televizija pre svega veliki protok, proždrljiva zver, i da je još dobro ako čoveka ikako raspoznaju . . . Generaciju pisaca, koju sam apostrofirao, plašili su za vreme rada skupoćom, kritikom itd., a rasturali su nas onda kada su hteli da s nama sklapaju aranžmane na duži rok. Tu je zaista televizijska birokratija pregazila našu dobru volju i naše rezultate pogotovu. Zatim je došla konformistička feljtonistika sa filmskim kamerama. Uz takve izuzetke, kakvi su po mom mišljenju bili među piscima Gordan Mihić, ili Bojana Andrić, ili iznenađujući Branko Reljić, televizijske drame i nema, kao žanra i kao kvaliteta, takođe, to da se razumemo. (Za dokaz se može pogledati 111, najnovija knjiga Antologije TV drame.) Voleo bih da je to zabolelo Đorđa Kadijevića, eventualno. Ali nije. Možda on i ne zna celu priču, odnosno, došao je na njen kraj. I on je na teren TV drame preneo u tome ne vodeći računa o specifičnosti medija ideju o autorskom filmu, koja znači preterano isticanje, da ne kažem naduvavanje, rediteljskog autorstva. Na osnovu te ideje kod nas je formalno stvorena najsavršenija autorska kinematografija, stvorena u vazduhu јег je posle privremenog silaska nekolicine najistaknutijih autora ostali nisu održali, već srozali. Uglavnom su oni svoju nadmenost preneli na televiziju, gde su privremeno zatražili pribežište od svojih filmskih nedaća. I poslužili su kao svojevrsni »štrajkbreheri« nudeći često bilo šta i bilo od koga . . . No, možda je i to za neko dobro. Možda će podići samosvest pravim, nepresvučenim televizijskim autorima. Ili bar nekog naterali da izvrši valorizaciju i revalorizaciju jugoslovenske TV drame, i van prigodne i konformističke retrospektive kakva je bila ona prošle, 1975. godine.

60