RTV Teorija i praksa

II Posle ovog poučnog, a brzo zaboravljenog »incidenta«, u mom sećanju stoji taj vremenski odsek od nekoliko godina u prošloj deceniji, koji se poklapa sa širim iskrenim naporima i trudom dvadesetak autora, redakcije, realizacije takođe, i čiji su rezultat oni ponedeljci kada se gleda savremena domaća TV drama Hinga, Pekića, Obrenovića, Lebovića, Ace Popovića, Crnčevića, Milankova, Kiša, Davida i drugih uglavnom pisaca iz moje generacije današnjih četrdesetpetogodišnjaka. Sa svim uslovnostima tehničkim i organizacionim, mi smo naučili da pišemo te enterijerske stvari, sa malim brojem glumaca, za elektronske kamere. Bez velike »teorije« samo smo adaptirali svoja prozna dela, a ponekad smo posle radili i suprotno: prema TV-dramama stvarali prozu. Ako nismo bili tetošeni, nismo ni osujećivani. Po prvim dvema knjigama Antologije TV drame može se suditi da smo ipak uspeli da napravimo, ako ništa drugo, jedan nov žanr u modernoj jugoslovenskoj književnosti, nikako najbeznačajniji, a tematski i intelektualno angažovaniji od tadašnje naše pripovedačke i romansijerske proze. Reditelje posebno nismo doživljali, svi zajedno, kao anonimne realizatore. Ni oni sami nisu patili od autorskih opsesija. Verovatno je to, kod nas, bio još period početne zanesenosti televizijom kao medijem i vernog, odanog služenja tom mediju. Nama je bilo važno što su ti Ijudi radili dobro, verovatno i zrelije od dosega naših spisateljskih napora. Verovatno su, u opštem povoljnom sklopu okolnosti najzaslužniji upravo oni za procvat domaćeg dramskog stvaranja na televiziji i za televiziju. Do dana današnjeg niko nije radio bolje od njih, koji su većinom počeli ili su sazreli kao reditelji na samoj televiziji i s njom. To su: Mario Faneli, Ivan Hetrih, Slava Ravasi, Aleksandar Đorđević, Jovan Konjović. Dandanas, od onih koji su gostovali sa strane, a i inače, malo ih je ko dostigao. I sada su vitalni, i najspremniji za televizijska istraživanja. Uzmite samo skorašnju Fanelijevu režiju dokumentarne drame Kazimira Klarića! Đorđe Kadijević je u pravu što pominje slučaj birokratsko-činovničkog tretmana autorstva u Darovima rođake Marije. Šta bi tek pomenuti reditelji imali da ispričaju o zapostavljanju njihovog rada! Mario Faneli je jednom, privatno, u društvu koje prati i televiziju i umetnost, i koje je znalo ko je on i šta radi, pitao: koje se njegove režije pamte? Petnaest godina pionirskih nastojanja! I nastala

59