RTV Teorija i praksa

predmetnost, koju primalac poruke mora da prepozna. Za pesnika, za umetnika reči, to nije bitno. Drugim rečima - pesnik, književnik stvara svet, novinar ga - prikazuje. Jezik na televiziji, ako je prirodno povezan, snažno se vezuje za sve ostale znakovnosti: slike (pokretne i nepokretne); grafička i scenska rešenja, svetlosne nijanse, šum, muziku, izgled spikera, njegovo ponašanje, odeću, mimiku, gestiku, boju glasa, jezički i logički akcenat itd. Reč je o veoma složenom jeziku televizije, koji po svojoj prirodi jeste i raora biti, katkađ mimo volje stvaralaca, češče višeznačan od jezika rađija i štampe. Kada se tome doda i usmerena figurativnost (metafora, tropika) verbalne poruke, onda se višeznačnost televizijskog jezika povečava, a informativnost smanjuje, kako zbog dinamike izlaganja, tako i zbog simultanog delovanja ostale znakovnosti koja može okupirati korisnika. Stoga se s pravom kaže da je televizijski novinar (tj. pisac tekstova) samo jedan od mnoštva učesnika u stvaranju poruke, pa se i ne može očekivati da tekst koji je, recimo, pripremljen za štampu postigne isti efekat i na televiziji. Ton glasa je dopunski znak poruke. On može biti „zvaničan”, „prisan”, „ironičan”, „zapovednički”, „sladunjav”, „oštar” itd. Mimika je, takodje, paralelan znak: sleganje ramena, podizanje obrva, namigivanje (koje se često različito tumači!), horizontalni ili vertikalni pokret glavom (za srpskohrvatsko područje znači ~da”, za makedonsko „пе”), kratko Ijubljenje spoja palca i kažiprsta (znak za kvalitet) i tome slično. Televizija je u svom eksperimentalnom periodu velikim delom preuzela znakovnost štampe i radija, pa su inforraativne emisije bile slične usmenim novinaraa ili moderno ostvarenom čitalačkom času. Slušaoci su sve to mirno pratili, jer su bili privučeni tehničkom novinom koja je sama po sebi bila svojevrsna

informadja. Mnogi elementi štampe i radija prisutni su i danas na televiziji, a ona se mora što pre osloboditi tih pozajmica i stvoriti svoj, televizijski jezik. Na televiziji (pa i radiju) još preovladjuju pisani tekstovi koji se često ne razlikuju od onih u štampi, pogotovu kada ih spiker (!) čita. Bez obzira na žanrovsku strukturu, televizijski novinar treba što manje da govori (a još manje da čita); njegov jezik treba da prati sliku, što još nije slučaj kod nas. Ako informisanje (brzo, svakodnevno) sve više pripada televiziji i radiju, a registrovanje, detaljno informisanje i komentarisanje štampi, onda bar na govornom planu televizija i radio moraju biti obazriviji prema figurativnosti, odnosno prema višeznačnosti u porukama. Jezik služi i za uspostavljanje društvenih odnosa. Naše svakodnevno „Zdravo!" više je ostvarivanje kontakta, nego informacija. Televiziji su svakako potrebne reči za uspostavljanje kontakta, prisnijeg odnosa s publikom, kako se spiker ne bi osećao kao nezvani, suviše zvaničan.gost u porodici i pored toga što je stalno prisutan.Na televiziji, bar što se političko-informativnih sadržaja tiče, trebalo bi razmisliti i o razgovornom stilu informisanja, makar u jednom terminu, a u skladu s mentalitetom našeg čoveka i našim društvenim kodom. Pitanje plasiranja i poiraanja poruka naših javnih glasila (stil, jezik, dinamika, učešće vanjezičkih elemenata itd) jeste isto toliko važno kao i pitanje sadržaja poruka. Proučavanja u ovoj oblasti trebalo bi da budu i ozbiljni zadaci nauke o informisanju i nastavnih programa odgovarajučih školskih institucija. Rezultati takvih istraživanja bili bi od velikog značaja za naš sistem informisanja, za mnoge naučne grane, za dalji razvoj naše jezičke i opšte kulture.

103