RTV Teorija i praksa

sa razvijenom radiofonijom. lako su mnoga dela te vrste u početku, dobrim delom, imala pozorišna obeležja, tj, autori su na pozorišni način oblikovali scene, ne redukujući „prisustvo” aktera u pojedinim sekvencama na razuman broj koji bi odgovarao mogućnostima percepcije slušalaca, vremenom se izgradila autohtona radio-dramska književnost, pa su se javili i autori koji umeju i znaju vrlo inventivno da eksperimentišu u domenu radiofonskog izraza. Sve to znači nesumnjiv napredak i, kada se ima na umu naša radiofonska situacija danas, može se govoriti da smo uspostavili korak sa hodom radio-drame u savremenim svetskim relacijama. Nove, savremene teme interesuju naše radio-dramsfce stvaraoce. I realizatori naših radio-dramskih emisija koriste prilikom snimanja nove tehničke tekovine iako smo mišljenja da pisci i realizatori još nisu savladali sve mogućnosti stereofonskog snimanja. Ali, nismo li u tom predanom osvajanju radiofonskog izraza, u traganju za smišljenim korišćenjem tehničkih inovacija, koje nekako najradije vezujemo za novonastalu radio-dramsku književnost, zasnovanu na obradi savremene tematike, pomalo zaboravili da je ishodište radio-drame ipak pozorište? Nismo li prenebregli mogučnost savremene radiofonske prezentacije i klasičnih dramskih dela? Nismo li zaboravili i ona dela iz naše i strane dramaturgije, koja su pre namenjena čitanju, no izvodjenju? Sudeći po izgledu i strukturi našeg savremenog radio-dramskog repertoara, izgleda da jesmo! Ali, odmah na početku treba otkloniti mogućnosti za bilo kakve nesporazume i nedoumice: nikako nismo protiv novih i zaista savremeno koncipovanih radio-dramskih dela, nismo protiv realizacije takvih dela na programu, i to u što je mogučno savremenijoj tehnici snimanja. To je normalan i posve razumljiv put razvoja radio-drame. Ali, to istodobno ne znači da repertoar radio-dramskih emisija treba da bude usmeren samo u tom pravcu, te da se na taj način odriče jednog nepresušnog izvora. Zbog toga je i cilj ovog razmatranja da ukaže na povečane mogućnosti egzistencije na radio-dramskom repertoaru klasičnih pozorišnih dela, posebno iz fonda naše dramske klasike. 1 Ako imamo na umu mukotrpni razvojni put radio-drame u nas, osobito u razdoblju do 1941. godine, kada su se na radio-dramskom repertoaru uglavnom samo i nalazila pozorišna dela, prenošena neposredno iz teatra i, redje, i to počev od 1938. godine, emitovana iz studija, može naše zalaganje za

159