RTV Teorija i praksa

obnovu klasičnog repertoara na radio-talasima izgledati kao težnja da se načini когак unazad. Jer, podsetimo se, repertoar radio-dramske trupe u Beogradu, počev od jeseni 1938. pa do izbijanja aprilskog rata 1941. godine, kad je reč o našim piscima, obuhvatao je dela Marina Držiča, Ivana Gunduliča, Petra Petroviča Njegoša, Ivana Kukuljeviča Sakcinskog, Jovana Sterije Popovića, Đure Jakšiča, Laze Kostića, Jakova Ignjatoviča, Koste Trifkoviča, Milovana Glišiča, Iva Vojnoviča, Alekse Šantiča, Petra Kočića, Branislava Nušiča, Miroslava Krleže i dr, dok su od stranih pisaca pred mikrofonom izvodjena dela Evripida, Šekspira, Molijera, Rasina, Portoriša, Dikensa, Vajlda, Šoa, Puškina, Gogolja, Tolstoja, Hofmanstala, Bihnera, Ibzena, Strindberga, Madača i dr."Slične strukture bio je i poratni radio-dramski repertoar, tj. pozorišna dela imala su u njemu znatan udeo, bar u razdoblju do 1955. godine. Medjutim, u narednom periodu dolazi do potiskivanja klasičnog dramskog repertoara iz emisija radio-drame, što se može okvalifikovati kao logična posledica kako razvoja radiofonskog izraza, tako i radio-dramske književnosti. Medjutim, mišljenja smo da nikako nije uputno odricati se klasičnog dramskog nasledja, kako našeg tako i stranog, prilikom formiranja današnjeg radio-dramskog repertoara. Upravo negujući, pored ostalog, i klasični dramski repertoar, pod pretpostavkom da se pri tom koriste i savremene mogućnosti radiofonskog izraza, radio-dramske emisije mogu samo dobiti u svome značaju i popularnosti. Naravno, kada se obrača pozorišnom repertoaru radio ne mora da bira ona dela koja se več prikazuju u našim teatrima, koja su, dakle, prisutna jednu, dve ili više sezona u našem pozorišnom životu. Radio ima šansu i mogućnost da nam prezentuje i ona pozorišna dela koja iz najrazličitijih razloga teže dospevaju do pozorišne scene. Ne mislimo, pri tom, na dramska dela bez odredjene književne vrednosti. Naprotiv, u tom pogledu kriterijum treba da bude najviši i nepokolebljiv. Medjutim, postoji znatan broj vrednih dramskih ostvarenja, u našoj i stranoj književnosti, koja na sceni nisu došla do izražaja često i zbog svoje nepodobne forme, nepriklađne za savremenu teatarsku praksu. Bilo bi od neocenjive koristi načiniti i neke pokušaje da se takva dela približe našem vremenu putem radio-talasa. Zatim, ima i takvih dela za koja se, pretpostavimo, pogrešno misli da neće moći da naidju na veče interesovanje

1 1 Ispor.: Bogdan Buljan, Nekoliko reči o radio drami kod nas, „Radio Beograd”, 1-15 februar 1951.

160