RTV Teorija i praksa

Zato sam ja bliže mišljenju da se ovde ipak radi o komponiranju, da se tu radi o jednoj zvučnoj drami, nego o zvučnom zapisu u smislu pisanja zvukom.

ČEDO PRICA: Ja mislim da i u čisto dramskom djelu postoji osječanje tonaliteta, odnosno ritma teatra kao govora, kao svega toga. Ovdje je jasno, da je zapis u jednom ovakvom pejzažu, rezultat iskustva čovjeka koji inače radi kao radiofoničar, i kome je muzička strana stvarnosti često čak primarna. Ali, moja ideja o zvučnom prostoru ličkog pejzaža, u kome sam rođjen, bila je i ostala bi samo ideja, da jedan redatelj kao Bajsić, koji je nosilac tog novog u radio-drami, i jedan stvarno talentirani novi ton-majstor, koji prihvaća takve ideje, nisu ušli u taj pejzaž i da nisu prepoznali taj ton, rukovodeći se čak svojim izrazitim muzičkim osjećanjem tog prostora. Kasnije, montirajući materijal, mi smo zajedički osjetili taj svijet u jednom jedinstvu, zapravo u jednom jeđinstvu kontrapunkta čovjeka, njegovog govora i njegovog života u pejzažu.

Započeti pejzaž bi završio jednim konkretnim realitetom, mislim u glazbenom smislu; ali bez tog Ijudskog prisustva i egzistencije ostao bi fragmentaran, u stvari ne bi bio osmišljen.

MIROSLAV BELOVIĆ; Meni se čini da moderna umetnost ima prodor i u teatru, i u slikarstvu, i na radiju i na televiziji. Sve više se otresamo pričanja, ilustradje i blagoglagoljivosti a nastojimo da komponujemo predstavu, da komponujemo emisiju, da naprosto muzički komponujemo sliku; sve se više ulazi unutra. Jer muzika, kao najiracionalnija i nekako meni se čini jedna od najdubljih uraetnosti, vuče sve ove stvaraoce. I tu ja osećam ono jezgro u izlaganju druga Mandića. Jer ako smo u teatru zarobljenici fabule, ako prenebregnemo onu unutarnju muziku same pozorišne ili radio-tvorevine, ostajemo tvrđji i manje poetični. I u tom smislu svakako da moderna režija ide ka rauzici, Ona ne može da živi bez literature, ali nekako u svojim najsrećnijim trenucima kao da iđe muzici.

RADIO-APARAT „KOSMAJ" 1948.

174