RTV Teorija i praksa

SAVREMENA PRAKSA RADIJA NAD PLANOM RAZVOJA RADIOBEOGRADA Milan Bulatovič

OSOBENOSTI SAVREMENOG RADIJA Karakteristika savremene funkdje radija je u tome što on sve više usmerava svoje funkcije na one koje odgovaraju njegovoj prirodi kao medija, dakle na stvarno efikasne za društvo, a maksimalno racionalne za sam radio. Radio se ne koristi više odnosno u tom smislu se sve manje koristi - zato što čovek nema dodira s drugim medijima, već zato što mu medij radija najviše odgovara u odredjenim okolnostima, i to sasvim odredjenim programskim elementima. U takvim okolnostima, čovek koji koristi radio više je u stanju da definiše svoje potrebe, odnosno, one prave potrebe koje radio može đa zadovolji, a to je i put da se radio adekvatnije i potpunije iskoristi. Ovaj deo velikog kompleksa faktora, koji utiču na dalja razvojna kretanja radija, umnogome je opšti svetski proces, i zato je, možda, korisno izneti neke bitnije procene, rezultate, analize, predvidjanja stručnjaka u nizu zemalja o neposrednoj budučnosti radija. Najsažetije rečeno, to su sledeči stavovi: „Rencsansa radija”, do koje je, po zapažanju većine posmatrača, došlo posle šezdesetih godina, neposredno posle velikog udara koji je njegovoj popularnosti nanela ekspanzija televizije, opšti je i, uglavnom, zakonomeran, a ne slučajan proces. No, prateća posledica bila je i sledeče: dugo je radio bio sam scbi gospodar i nametao je svoju programsku politiku koju je zasnivao po svom nahodjenju (odnosno saglasno raznolikim uticajima). Zato su udari, formirani na osnovu „demagoškog programiranja”, tj. na popuštanju sklonostima ka nižim kulturnim zahtevima, imali u prvo vreme znatan uspeh, ali i ugrozili onaj deo radija koji je bio elitistički orijentisan. Medjutim, drugi proces, ugradjen još dublje u tu „renesansu” i oslobodjenje radija od decenijama produžavanog konvencionalnog programiranja, ne samo da se održao, već se

86