RTV Teorija i praksa

i dalje razvio i stvorio sebi prave šanse. To je, istina sporiji, ali sve značajniji glavni proces na ostvarivanju težnje ka pretvaranju radija u dvosmerno komuniciranje umesto jednosmernog, načelno „naturenog” (ma kakvo inače bilo). I tu se, u svetu, proces za sebe nastavlja uglavnom u pravcu zadovoljavanja opravdanih lokalnih i regionalnih interesa, pokušajima da se tzv. „participativnim” radijem naknadi suštinsko izostajanje uticaja društva na odredjeni radio, itd. Paralelni, kompleksni proces jeste ulaženje radija u novu ulogu omogučenu stereofonijom, a u poslednje vreme možda i tetrafonijom, u okviru mogučnosti univerzalne distribucije putem satelita, kablovske transmisije, mogučnosti koje pružaju kasete i mnogi drugi, danas već konstatovani ili samo naslučeni faktori. To nikako nije pitanje jedino tehnike radija. Naprotiv, tu je uključena i problematika osnovnog programskog opredeljenja, pitanje glavnog udara u „prodoru” radija. Postoji opasnost da se radio ne snadje, razdiran izmedju svih tih mogućnosti i eventualnih stvorenih krupnih šansi, tako da ne zna na koju če stranu - a da se sve pokuša; niko na svetu nema više dovoljno novca za takve procese na radiju. Za radio je danas bitno da se odredi gde njegovo delovanje postaje „luksuz”. Cini se da brojne, inače vrlo zainteresovane radio-organizacije čekaju da se neko drugi odluči za odredjenu orijentaciju saglasno ovim novim potencijalnim putevima radija, pa da procenjujući rezultate i same energičnije krenu tim putevima, Opšte je predvidjanje da če televizija, ukoliko se ovi procesi opreznog ali odredjeno angažovanog traženja na radiju nastave, morati u nizu elemenata ponovo da se bori sa radijem za prestiž. Jedan od osnovnih elemenata ove situacije jeste neuporedivo veća ekonomičnost radija od televizije, ako gledamo kvalitet njihovih sadržaja. Takodje je važan element odnos prema okvirima zasičenja komunikacijama, tako da se već na sve više mesta, i sve odredjenije, govori o tendenciji porasta značenja „individualnog komuniciranja” uz samo posredstvo masovnog medija, u prvom redu - radija. Istovremeno, pri analizi programskih modela, zapaža se gotovo svuda izvestan pesimizam, apatija prema značenju „kulturnih” programa - mada se pod ovim terminom na raznim stranama podrazumevaju veoma raznoliki sadržaji. Ali, bitno je ovde sve veće insistiranje na tvrdnji o zastarelim načinima „distribucije kultumih sadržaja”, o „prosvećenom despotizmu” koji služi više za potvrdjivanje izuzetnih vrednosti i značenja komunikatora i sl., a manje za stvarnu afirmaciju zajedničkih kulturnih vrednosti. U tom smislu se uvek kao rešenje ističe

87