RTV Teorija i praksa

savršeniji od jezika kojim govore njegovi manje obrazovani sunarodnici. Glorifikacija standardnog, ili književnog, jezika kao prirodno savršenog oblika nacionalnog jezika ima iza sebe kulturnu i društveno-moralnu pozadinu, a ni u kom slučaju naučno-lingvističku. Oni koji to čine tvrdoglavo se oglušuju o sve argumente koje im prezentira savremena nauka o jeziku, naime, da takav oblik jezika ni po čemu nije bolji ni uzvišeniji od ostalih njegovih oblika, da je to postao konvencijom i, konačno, da je diskriminacija Ijudi po tom osnovu ravna drugim oblicima socijalne diskriminacije. Übediti nekoga u to da govori iskvareno, nečisto, da „zagađuje” jezik provincijalizmima, lokalizmima, varvarizmima i sl. jednako je nehuman postupak kao i übediti ga da se stiđi boje svoje kože. Borci za čistotu jezika svoju brigu o jeziku shvataju uglavnom, kao njegovo čuvanje od zagađivanja i kvarenja, što praktično znači, kao što smo videli, od stranog uticaja, prvenstveno leksičkog, i od unošenja oblika substandardnog govora i dijalekata. Pri tome oni uporno prenebregavaju osnovni postulat nauke o jeziku, koji kaže, da se vokabular jednog jezika ne sme nikad poistovečivati sa samim jezikom. Ali, očigledno, za puriste to i nije važno, jer njihova briga za jezik i nije, u principu, radi jezika, nego, kako i sami često ističu, radi „najviših vrednosti duha i uma koji se ogledaju u lepoti i racionalnosti jezika.” Ustajući u odbranu jezika, a u ime nacionalne kulture, puristi se i danas izdašno koriste idealističkim instrumentarijem kojim su jezik opisivali i analizirali filolozi u doba romantizma i, kasnijej predstavnici estetskog idealizma u lingvistici: Vosler (Vossler), Špicer (Spitzer), Bonfant (Bonfante), Bartoli (Bartoli) i dr. čiji je idejni rodonačelnik bio poznati italijanski filozof Benedeto Kroče (Benedetto Croce). Mnoge ideje ove škole i danas su žive i prisutne u našoj društvenoj i kulturnoj sredini, gde u vidu popularnih mišljenja i sudova o jeziku ovladavaju i onima koji bi protiv njih trebalo da se bore. Jedno od tih popularnih shvatanja na kojem počiva borba za čistotu jezika je i ono kojim se ističe da je jezik (a pri tom se uvek misli na njegov rečnik) kulturno blago naroda i da je kao takav jedna organska celina. Drugo što puriste pokreče na akciju, je shvatanje da se duhovni integritet jednog naroda može da ceni prvenstveno po čistoti njegovog jezika i da su najlepši jezici upravo oni koji su pretrpeli najmanji uticaj stranih elemenata. Borba za čistotu jezika tako postaje borba

184