RTV Teorija i praksa

pozicije, zaklanjaju se uvek tzv. jezičkim autoritetima, koji im pružaju argumente čija je težina srazmerna njihovom položaju u dmštvu. Vremena pojedinaca vrhovnih arbitara sigurno su prošla. Danas su to, kako gde, grupe ili društveni slojevi koji svoj jezik proglašavaju normom i kojima na raspolaganju stoje znatna privatna ili društvena sredstva za njihovu afirmaciju. Oni biraju i sredstva i proglašavaju formalne presudioce i određuju one koji treba da se staraju o „dobrom” govoru, bilo da se njime bave kao predmetom izučavanja, bilo kao sredstvom delovanja. Tako se, na primer, svojevremeno profesor Belić žalio da: „jezička, umetnička, govorna kultura kod nas nije na visokom stupnju, (i da joj se) ne pridaje dovoljno značaja ni u školi, ni u pozorištu, ni u javnom životu.” Tada nije bilo televizije, a radio je bio u povoju, pa je otuda ugledni profesor smatrao da „Pozorište ima da širi nesumnjivo najlepši, najodabraniji, najugledniji govorni književni jezik (i da).„ s te strane treba da utiče i na školu našu i na dmštvo naše”. 4 Prema mišljenju učesnika u pomenutoj akciji, ovaj zadatak danas treba da obavljaju radio i televizija. Međutim, televizija i radio, kao što se zna, u mnogo čemu se razlikuju od pozorišta, pa i u pogledu odnosa prema jeziku. Razumljiva je potreba postojanja jezičke norme, kodifikovanog ili standardnog jezika, u govornom ili pisanom saobraćaju u određenoj društvenoj zajednici. Članovi takve zajednice, kao i ustanove, posredstvom sistema formalnog obrazovanja postaju spontano poštovaoci izvesne pisane ili nepisane jezičke konvencije i pridržavaju je se zavisno od stepena lične naobrazbe, odnosno mesta i uloge u društvu. U tom smislu radio i televizija, takođe, imaju određenu jezičku misiju, ali s obzirom na svoju prirodu i dmštvenu funkciju, koja podrazumeva njihovu najširu otvorenost prema svim slojevima i za sve slojeve dmštva, od njih se ne može zahtevati da budu ono što je profesor Belič tražio da bude pozorište, Nesporazumi, sukobi, pa čak i međusobne netrpeljivosti nastaju, međutim, onda kada neko od ovakvih „potpisnika” jezičke konvencije počne da veruje, ili još gore, da dmgog u to übeđuje, da je jezik kojim on govori objektivno bolji, lepši, ili

4 A.Belić; „Naš jezik”, God.ll, sv. 3. str. 66.

183