RTV Teorija i praksa

PISMA

JOŠ O RTV - INDIJE

Poštovani druže uredniče, U poslednjem, petom, broju časopisa ~RTV - Teorija i praksa” prostor je posvećen i jednoj posebno interesantnoj temi kao što je razvitak elektronskih medija komunikacija, u ovom slučaju televizije u zemljama u razvoju. Sa interesovanjem sam pročitao članak Petra Iviča Televizija u Indiji, ali taj članak nije pružio potpuno realnu sliku stanja ovog medija u toj velikoj zemlji, što samo po sebi nije dopustilo da se sagledaju pravo stanje stvari i pravi probiemi. Situacija u Indiji je nešto drugačija od one koju opisuje P.lviČ. lako je Indija već 1928, prema pisanju jednog časopisa, bila spremna da uvede aparate za prenos slike, napredak u toj mnogoljudnoj zemlji, sa niskim nacionalnim dohotkom, u oblasti televizije još uvek je veoma skroman. Doduše pažnju zaslužuju napori da se i u sadašnjim okolnostima taj uticajni medij svestrano koristi za kulturni razvoj zemlje. Ako na hiljadu stanovnika ima 0,05% televizijskih prijemnika ili 25.000 ukupno na pet stotina pedeset miliona življa koliko je Indija imala 1970. godine, onda tvrdnja o velikoj rasprostranjenosti televizije nije potpuno tačna. Poznato je takođe da slika nije jedini izraz televizije već da je prati i reč, posebno kada se radi o obrazovanju, pa tako još uvek u Indiji nisu, zbog obilja jezika i dijalekata, premošćene teškoće koje ometaju televiziju da postane mnogo efikasnija. Sigurno da je lansiranje indijskog telekomunikacionog satelita vanredan naučni uspeh, ali pri postojanju svega dva studija Nju Delhi i Bombaj, i nekoliko repetitora - ne može se govoriti o nekom značajnijem napretku. Krajnje je euforično reči da je televizijski ekran zamenio školsku tablu. Raspolažem slučajno podacima iz godišnjaka Times of India, uglednog lista, koji u izdanju za 1974/75 (poslednjem) kaže da

215