RTV Teorija i praksa

Darko Tatič,

reditelj Radio-Beograda

TEHNIČKI USLOVI KAO BIT DRAMATURGIJE SAVREMENE RADIJSKE IGRE

O poetici radijske igre

Možda nigde nije tako značajan onaj Ničeov princip podele estetskog sveta uslovno na njegov apolonski i dionizijski deo, kao što je značajan za raspoznavanje odrednica bića radijske igre, a još više onoga što Birgit Lermen podrazumeva pod pojmom „nova radijska igra”. Reč je o ravnoteži elemenata radijskog čina - ravnoteži reči, šuma i tona. Koje stanje duha oni optimalno izražavaju? Mogli bismo reći da izražavaju bit pojavnog, onog što čini njegovu unutrašnju strukturu. Oni bi, ako bismo sledili Hartmanovu misao, tom osobinom činili pandan slikarstvu, i to fresko-shvatanju sveta u odnosu na plastiku (vajarstvo) koja se trudi da dočara sve dimenzije pojavnog, da nam dočara spoljni integritet. Gde je koren ove uzlazne linije? Koren je, svakako, u reči kao biču sveta, reči koja prethodi delu, upravo obrnuto faustovoj soluciji posle biblijskog kolebemja. Između apolonskog i prostorne umetnosti samo bi se vulgarizacijom mogao staviti znak jednakosti, kao i između dionizijskog i vremenskih umetnosti, Apolonsko shvatamo kao pojavno, pa pripadalo ono prostornom ili vremenskom, a još je jasnije da dionizijsko znači unutarnje suštastvo, bilo ono u izrazu i prostorno. To je veoma važno razlikovati kako teorijski tako i u našoj dramskoj praksi. Treba razlučiti reči i replike koje nose naboj pokreta, spektakularnog, od onih koje registruju pojavno zbivanje. Zamislimo jednu od Plautovih komedija kao radijsku igru? Zapletom, situacijom, radnjom, njegove su komedije kao isklesane za pozornicu, bolje rečeno za prizornicu, ali su evidentno - antipodi radijske igre kao specifikuma. Biče radijske igre ocrtava se, ipak, u antičkoj tragediji - ali u pozorištu reči, pod maskom, na koturnama. Upravo je Euripidovo delo, čini nam se, prelomna tačka.

42