RTV Teorija i praksa

Covek-slušalac se onda može prepoznati u prototipu koji mu je predočen, a prepoznaje sebe i po sličnosti sa problemom, koji se u formi zvučne slike postavlja pred njega. Samo takav, angažovan program krči put do uha i duha slušalaca. On ih čini mobilnim i, što je naročito značajno u društvenom smislu reči, od njih stvara aktivne korisnike. Radio kao sredstvo javnog komuniciranja ima izuzetnu moč da istovremeno reprodukuje događaj sa lica mesta i da prenosi svu dramatiku dešavanja. Vrednost i draž ovog čina upravo čine radio. U ovakvom tretmanu pojam radija mora da se poistoveti s pojmom dešavanja. Prevedeno na praktičan jezik - znači pružiti mogučnost slušaocu da se nađe u centru zbivanja i događaja, da ih čuje, tj. doživi u svoj njihovoj autentičnosti onako kako se zaista odigravaju. Pri tom treba imati u vidu da je važnija reakcija koju če takva slika izazvati kod slušalaca, nego dosadašnja radio-praksa, koja u sebi krije želje za poučavanjem, übeđivanjem svake vrste. Svakako drastičan primer jeste pojednostavljeno korišćenje istorije, da bi se po svaku cenu u svim žanrovima, od muzičkih do dokumentarnih, istakle moralne i političke vrednosti borbe ili pojedinca. Međutim, Ijudski um, ma na kom stupnju razvoja bio, treba da bude prepušten riziku - naime, da sam prosuđuje vrednost sadržaja i dela koje se nudi, koje se postavlja kao izvor saznanja. Ovakav, na prvi pogled egzistencijalistički odnos prema slušaocu, duboko je opravdan. Slušalac - pratilac tih novih zvučnih slika, oseća da mu je poklonjeno poverenje, da je uvažavan i poštovan. Takvo poverenje u njemu stvara i odgovornost u sopstvenora rasuđivanju i spremnost da kao stvaralačko biče produbljuje saznanja do kojih je došao. Ako se ukine psihološka granica, odnosno uspostavi pravo opštenje između onih za koje se pravi program i onih koji stvaraju taj program, doči če i do kvalitativno drugačijeg odnosa slušalaca prema radiju. SLUŠAOCI - KORISNICI RADIJA Radio može, kao specifično sredstvo javnog informisanja da, zahvaljujući svojim tehničkim karakteristikama koje mu daju osobine medija, prikazuje slike, život i Ijude onakvim kakvi zaista jesu. Tu nema prepričavanja događaja i više ili manje vernih - lažnih ispovesti jednog novinskog stupca. Umetnost pisane i govorne reči ne može svakako da mimoiđe ni etar.

78