RTV Teorija i praksa

ophođenja, kakvo se manifestuje u globalnoj video-kaseti, najbolje ostvamje svest o individualnom ophođenju. Znači, principom od većine ka manjini koji uvek ima gorak ukus iluzije. Zrela realnost jeste usvojeni izveštaj Ričarda Nilzena (Richard Nilsen) i Pat Fernsa (Pat Fernes) iz RTV Kanade podnet Kanadskoj Komisiji za radio i televiziju pod nazivom Televizija zajednice - realni predlog u čijem zaključku stoji: „Televizija zajednice treba da istinski ostvari nov oblik televizije, da ima osoblje osposobljeno da podučava i podržava grupe građana da prave sopstveni program. Da ima ulogu organizatora u zajednici, bar toliku koliku ima klasična televizija. Naša je največa želja da doprinesemo poboljšanju kvaliteta i odnosa prema javnom životu u našoj zajednici ргеко bolje upotrebe televizije”. Još zrelija realnost jeste pokušaj uklapanja u klasično koncipirane radio i televizijske programe kojima svaki rad na medijskim istraživanjima izravno doprinosi. Tako na kratkim talasima Njujorškog AM Radio-programa deluje radio-gerila koja sistematsfci obučava publiku da sama kreira programe i upozna se sa procesima realizacije. Ništa manje značajna po medij nije ni orijentacija video-umetnika na smišljeno korišćenje televizijske tehnologije putem samosvojnog i proučenog jezika. VIDEO-UMETNOST Od kada je 1969. Hauard Vajd (Hovard V\ ide) u svojoj galeriji u Njujorku prvi put prikazao ostvarenja video-umetnika postalo je nadasve jasno da je elektronski medij prerastao svoju osnovnu, dugogodišnju svrhu. Istraživanja videografike, video-pokreta, video-prostora, video-hromatike, uz pomoć savremenih naučnih sredstava kompjutera, lasera, holograma i dr. sada su več nesumnjiva svedočanstva izmenjene slike umetnosti. Ono što nas prevashodno interesuje jesu, pak, radovi likovnih umetnika realizovani putem vide'o-tehnike, ozbiljnog izdanka klasične televizije. Jer, ova nova vrsta ;,likovne umetnosti” nema nikakvu egzistenciju izvan televizijskog medija, Ukidanjem sopstvenog, tradicionalnog likovnog jezika i korišćenjem elektronskog, video-umetnici pre svega potvrđuju postojanje samosvojne televizijske semiologije. Očito je da „mozaik makluanskih aforizama” gotovo sam nameće istraživanja estetskog potencijala i sasvim logično rezultira pojavom jedne autentične umetnosti koja bez televizije

95