RTV Teorija i praksa

ne postoji. Prvi prilazi umetnosti katodnih cevi nastali su, tako, sasvim prirodno među avangardnim umetnicima u njihovom rastućem interesovanju za povezivanje umetnosti i tehnologije. Na samom početku, pozorište akcije Kena Djuija (Ken Dewey) suprotstavilo je magnetoskopske snimke protesta za građanska prava iz Selme u Alabami, programu interne televizije koja je prenosila reakcije publike na oba kanala. „Bandoneon” teatar ostvario je, zatim, svojim elektronskim eksperimentima jedno od najorganskijih jedinstava višestrukih medija. Nam Džun Pajk, korejski elektronski umetnik i kompozitor, još je 1965. započeo planiranje dvadesetčetvoročasovnog programa za svoju „Utopijsku lasersku TV stanicu” koji bi trebalo da bude emitovan 1. marta 1996. Na projektima sličnog karaktera rade i filmski stvaraoci koji tvrde da makluansko zamenjivanje svesti uzimanjem učešča u samom mediju, može da se ostvari serijom filmova koji podstiču ijude da uključe svoje televizore i time uključe sebe. Ljudi koji kreativno posmatraju, menjaju i potpuno se unose u TV slike, formiraju neku vrstu komunikacionog sistema čiji program potvrđuje televiziju kao sredstvo spremnije od svakog drugog da predstavi međuigre procesa i nastajanje svih vrsta oblika. Video umetnici se usredsređuju na istinu kao Umetnost stajući na istu medijsku ravan - trenutnosti, neposrednosti i aktuelnosti - sa politiziranom video-gerilom. Videoteke Geri Šuma (Gery Schum) u Nemačkoj, Vilabi Šara (Vilabi Schaar) u SAD i Đakarija (Giaccari) u Italiji ozbiljni su svedoci procesa demokratizacije umetnosti neposrednom stvarnošću proizvedenom u „značenjsku neobičnost”. Pri tome izuzetno značajna jeste činjenica da umetnikom može postati i onaj ko to nije, upotrebom masovnog portabl medija. Ovaj proces podruštvljavanja umetnosti, san svake avangarđe, zahvaljujuči televiziji postepeno stiče realne obrise. Utoliko izgleda nelogičnija sporost i nespremnost zvanične televizije da uključi u svoje programe radove video-umetnika. Kao i video-gerila i video-umetnici, za sada, deluju uglavnom „podzerrmo”. Istini za volju, neki od njih se povremeno pojavljuju па RTV. Tako je poznati i priznati holandski likovni umetnik Jan Dibets (Jan Dibbets) priredio za Novogodišnju noć 1970. program pod nazivom Televizija kao kamin. Holandska televizija je emitovaia Dibetsov neprestani plamen čitavih petnaestak minuta. Ovaj su primer sledili još neki od evropskih TV centara nudeči povremeno pauze u svojim regularnim programima za video-istraživanja. No, istovremeno, mnogi su video-umetnici ostali u galerijama ne dobivši nikada prostor od zvanične televizije. Među njima su i Denis Openhajm (Denis

96