RTV Teorija i praksa

Raposo je želeo da se sva Ijubav i sve poštovanje pretvore u novac za njegovu ekipu (imao je skoro isuviše novca, ali prema pravilima Udruženja kompozitora, izdavača i autora Amerike nije mogao da prenese autorska prava na druge čak i da je hteo. Svaki put kada je neka njegova pesmica prenošena van programa Ulica Sezam gotov novac, na ime autorskog honorara, slivao se na njegov račun preko Udruženja kompozitora). „Kada se planira budžet” - kaže Raposo - „muzika je poslednja stvar o kojoj se misli. Onda obično pomisle - eto, imamo ovih četrdeset hiljada dolara, kako bi bilo da izdvojimo pet hiljada za muziku? U nedostatku novca pomišljali smo da koristimo popularne dečje ploče, a Mapetovci bi samo mimikom podražavali muziku. Postoje mnoge dobre dečje ploče, ali kad ih uključite u program njihova popularnost je več na izmaku. Mogli smo da pravimo standardnu emisiju sa standardnim izvođačima, sa klavirom i čelestom, ali to nije ono što deca vole.” „Тако sam odlučio da pišem muziku, na kilograme muzike svake nedelje, količinu koja odgovara mesečnoj proizvodnji izdavača popularnih pesmica ili jednoj muzičkoj komediji nedeljno. Sastavio sam orkestar od sedam članova. Preplavljeni smo različitim nagradama i zlatnim pločama, iako ja stalno upozoravam, ali me niko ne sluša, da se najbolja ostvarenja ovih Ijudi mogu nači u programu Dejvida Frosta ili u emisiji Večeras. Oni za nas rade prema skali obrazovnog programa - 44 dolara za svaki prvi sat, 13 dolara za svaki sledeči, a mi snimimo emisiju za dva puta po tri sata,” Za one koji ne znaju dobro da računaju iznečemo podatak da troškovi muzičara i izvođača iznose 980 dolara za nedelju dana ili nešto ispod 200 dolara po emisiji, što je manje od jednog procenta od budžeta za proizvodnju, Ukupan izdatak za muziku, za 130 sati programa godišnje, uključujuči studio, trake, Raposa, kiriju itd. iznosi manje nego što košta 40 minuta crtanog filma, Raposo uvek piše za instrumente koje ima na raspolaganju. On dobija ista uputstva kao i pisac scenarija („smešna zabeleška kao da je dobijena od kompjutera u Prinstonu”), i počinje da razmišlja o muzici na osnovu onoga što je pobrojano: „Šta danas treba ozvučiti”? Onda se dođe do mesta gdc se čini da je potrebna pesma, ili da će deca najbolje naučiti uz muziku, ritam ili nešto apstraktno. Čini se da bi bilo dobro da sc napiše pesma za Sjuzn ili Oskara o tome kako je lepo biti dobar - „Lepo je imati nekoga prema kome se može biti dobar”, Ili pisac upita: „Možete li napisati pesmu koja tako nešto kaže?” - „Ја mogu da napišem pesmu i za dvadeset minuta. Nekada mi daju u sedam uveče da priprcmim muziku za emisiju za sledeći dan.”

193