RTV Teorija i praksa

Dr T.ĐORĐEVIĆ: Druže Mirkoviču, vi imate prevelike ambicije. Molim vas, ja se bavim, kao što znate, profesionalno tom televizijom, pa ni ja ne mogu da se iskopčam iz vrlo prosečnih emisija. Ne mogu da ih izbegnem, јег onaj je najavio neku pevačicu tamo iz Slovenije, koja je najlepša na svetu, i ja čekam dva sata da vidim baš tu pevačicu... Dr RATKO BOŽOVTĆ: Da li je televizija ogLedalo stvamosti i kakve stvamosti? Ja bih rekao da je tanušno ta stvarnost prisutna. Dakle, to nije celovita slika, to nije kompletna slika stvamosti. S tim se moramo složiti. Znamo zbog čega je to tako. Ali ne bih pristao i pri optimalnim mogučnostima televizije, da televizija bude samo ogledalo stvarnosti. Televizija, ukoliko hoče da se realizuje sa autonomnim pretpostavkama, u onom smislu kako smo ovde veoma dobro govorili, mislim, drugovi sa Televizije naročito, ona mora imati jednu pretpostavku ka transcendenciji; to apsolutno mora imati. Ona mora uključiti, dakle, i kulturno i - ja bih rekao - nešto što je pomalo i problem iracionalnog i alogičnog i, dakle, što ide izvan onoga što je humanistički provereno i humanistički prihvatljivo. Ona mora da prikaže ne samo realno, dakle, mora uključiti kulturno i spektakulamo, a mora uključiti, po mom mišljenju, i jedan domen nerealnog i nadrealnog. To je ono što mi moramo imati. Dakle, sloboda televizije, po mom mišljenju, morala bi imati i takvu jednu orijentaciju. To je deo te slobode o kojoj ja razmišljam, prema tome, da kažem: bez transcendencije nema autentične televizije.

98