RTV Teorija i praksa

Dr PRVOSLAV RALIĆ: Pravo da vam kažem, imam utisak da ovo što je ovde rečeno, a posebno ono što je još moglo da se kaže, nije samo za časopis. To je da se malo dugoročnije razmišlja, da se napravi jedna otvorena bela kritička knjiga o Televiziji i njenih 20 godina rada, uspeha, granica i mogučnosti. Mislim da možda može i o tome da se razmišlja. Ono što sam ja гекао, neče biti koherentno bez onoga što sam još hteo da kažem a nisam rekao. Ako se sečate, ja sam najavio da bih govorio i o postojanju izvesnih malih TV zanosa, i da je tu potrebno neko otrežnjenje. Ovo moje izlaganje nije govor iz medija, nije ni dovoljno osmišljen. Mitević je govorio iz same prakse televizijskog medija, ali jedan govor koji sadrži u sebi i distancu koja je dobra i samom mediju itd. Prvo, ovu dilemu: televizija i naše slobodno vreme - televizija i mera naše društvenosti. Ja imam ovakvo stanovište da mi moramo razbijati iluziju da televizija apriori doprinosi društvenosti i socijabilnosti i komunikativnosti, i veru da smo u društvu kad smo кгај TV ekrana. To je stvarno opasna i manipulativna vera. Mi moramo da doprinesemo edukaciji da svaki gledalac zna da je to opasna vera. Ima Ijudi koji svoje kreativno popodne - s prijateljima i drugovima - več zovu nedeljno popodne, jer su pobegli od televizije. I oni sami to zovu u šali kritički: nedelja popodne, a prave ga negde na Savi, negde na Avali, prave ga bilo gde, prave ga u svom društvu itd. To je več jedan društveno-organizovani otpor ironiji pritiska koji taj medij namečc.

99