RTV Teorija i praksa

Svi do sada preelektronski mediji uspevali su da razdvoje sve od svega: pismo i knjiga - vid od sluha, štampa - naciju od nacije, film - apstraktno od konkretnog, likovne umetnosti - vizuelno od taktilnog i tako dalje, pa će i hibridizacija elektronskog medija tim recidivima imati jednake i istovetne posledice. Pismenjaci če od televizije nastojati da naprave „elektronsku knjigu” koja bi bila u stanju da zameni čitavu Aleksandrijsku biblioteku 3 , novinari bogato ilustrovane „usmene novine”, likovnjaci izložbene galerije, salone i anti-salone, filmofili telefilmoviziju i „kućni bioskop”, zatim tu dolaze različite muzičke, likovne i tome slične čitanke gde spadaju i biseri takvih floskula kao „nesumnjivo, televizija je prvenstveno vizuelni medij”, što znači isto što i ne shvatiti da je moderna fizika auditivno područje itd., itd., čime se direktno ruši racionalitet elektro-kibernetskog tipa i uspostavlja kontra-racionalitet mehaničkog tipa. Dakle, pokazano je da več sama autentičnost, odnosno neautentičnost TV medija, određuje intenzivan, odnosno ekstenzivan stav. Kod televizije biće to razlika između implodivne i eksplozivne TV. Jednom rečju u pitanju je temeljno imanentna medijska funkcija. Koliko je ta ukorenjenost prisutna imamo primera sa rečima skinutim sa linotipa ili tzv. linotipskim rečima. Kada jedan „gutenbergovac” prevodi tu linotipsku reč u govornu materiju, on ne samo da govornu materiju saobražava (i podređuje) alfabetskom geštaltu, nego i mnogo dubljim moralno-intelektualnim deformacijama: govor aifabetski verzirane ličnosti biče tročlan -

3 „Odjednom se sjetih imena posljednjih pisaca u čija je djela zavirio: Lambert, Langlois, Larbaletrier, Lastex, Lavergne. To me nadahne; shvatio sam samoukov način rada: on sabire znanje po abecednom redu. Promatram ga nekako zadivljeno. Kolika mora biti njegova volja, da bi polagano, tvrdoglavo ostvario tako opsežni naum? Jednoga dana, negdje prije sedam godina (гекао mi je da uči več sedam godina) on je ušao veoma gizdavo u ovu dvoranu. Prešao je pogledom po bezbrojnim knjigama što prekrivaju zidove, te je morao reći otprilike kao Rastignac; „Sad je red na nas dvoje, Ijudska znanosti”. Onda je uzeo prvu s prve ladice potpuno desno; otvorio je na prvoj stranici s osjećajem poštovanja i strave spojenim s nepokolebljivom odlukom. Danas je stigao do L. Tako to ide; K poslije J. L poslije K. On je bezobzirno prešao od proučavanja Koleoptera na teoriju Kvanta, od nekog djela o Tamerlanu na katolički pamflet protiv darvinizma: ni za čas se nije zbunio. On je sve pročitao: uskladištio je u glavi polovicu onoga što se znade o рагtenogenezi, polovicu razloga protiv vivisekcije. Za njim, ispred njega je čitav svemir. A približava se dan kada će se upitati zatvarajuči poslednji svezak poslednje police sasvim nalijevo: )r A što ćemo sada?” (J.P. Sartre. Mučnina, izd. ~Zora” Zagreb, 1952.)

109