RTV Teorija i praksa

komentariše prekinutu partiju Korčnoj-Karpov. Simpatično Gligino lice u ovim kasnim satima osenčuje senka umora. Gliga govori tečno i razgovetno i još jednom potvrđuje sposobnost da šarmom koliko i iskazom prikuje gledaoca za televizijski ekran. Pominje trzavice na meču u Bagiju, i famoznog Zuhara... Sve to kazuje sa nehajno prekrštenim rukama, stoječi ispred šahovske table. Tabla crno-belih polja pod informacijama o eventualnom parapsihološkom dejstvu jednog od konsultanata ovog meča i akumuliranim utiscima o prethodno viđenim emisijama - naliči na polje stalnog, permanentnog šah-mata. Šah-mata u kome se stiče slučaj više nego promišljena odluka - i koji je zato podesan za igru „života i smrti”... Gligorić završava objašnjenje partije opaskom da obojici igrača ova igra znači „sve i svja” u njihovom šahovskom životu. I u njihovoj životnoj karijeri - misle gledaoci ove kasne subotnje večeri. Na kraju televizijskog programa 30. septembra, u poslednjem prizoru televizijske slike, steklo se značenje sagledanog programa: na šahovskoj tabli našla su se dva’ tabora „permanentnih” saigrača, saigrača Sudbine i Života - likovi Rahele i Franca naspram ličnosti Ota i Pavla. Igrači iz filma (fikcija) naspram igrača iz dokumentarne emisije (i fikcija je, i nije!). Igrači uistinu nestvarni (Rahela, Franc) i igrači u životu več blizu nestvarnosti. Par igrača koji u umetničkim oblicima pričaju o svojim tegobama (i kreativnim - Frand), i раг igrača koji strasno govore o umetničkim oblicima kao o pronađenom smislu postojanja koji ih je čitavog života držao u zanosu, snazi - iz čega i danas, na izmaku fizičke snage crpu damare sreče. Večeras kasno, pred samu ponoč i neki „novi televizijski dan”, čini mi se da se i stvarnost izvan okvira televizijskog ekrana koliko i ova, televizijska stvarnost, odvijaju u stalnom šah-matu. I najobičniji gledalac i najneobičniji (televizijski hroničar!) dobijaju od televizije koliko to hoče - i mogu. Baš kao u dokumentarcu: (čijim smo formama prisustvovali dva puta ove večeri) - potrebna je izvesna kreativnost da bi se ponuđena Stvarnost posvojila. Nema sumnje, da sam krenula u program s nekom drugom emisijom (ili nekom od parčadi Kovačeve drame), teme straha i smrti bi bile na kraju ucelinjene u nešto drugačijem vidu ili bi možda i izgubile prioritet u konotiranju. Prvi trenutak u pračenju televizijskog programa koji iskoči kao „momenat prve napetosti”, dramaturški rečeno, predupređuje doživljaj i narednog bloka programa kao što narečeni momenat prve napetosti određuje svrhovitost toka radnje u drami.

160