RTV Teorija i praksa

POVODOM PRIKAZIVANJA TRODIMENZIONALNOG FILMA NA BEOGRADSKOJ TELEVIZIJI

Jedan od nedostataka današnje televizije je svakako taj što ona gledaocu dočarava sliku u dve dimenzije, to jest ne stvara gledaocu sliku onako kako bi on to zaista giedao u prirodi - prostorno, dubinski. Drugim rečima, može da dočara gledaocu delimičnu predstavu prostomosti u granicama stereoskopskog fiziološkog vidđ. Znači, stepen izrade večine današnjih televizijskih prijemnika je došao dotle da nam dočarava crno-belu ili kolor sliku televizijskog programa tj. kao kad bi taj isti televizijski program gledali u sali jednim okom - onako kako gleda čovek koji nema jedno oko. Zbog ovoga snimatelj televiziskog programa mora da izabere mesto kamere, sa leve, desne strane ili upravno na scenu, da podešava osvetljenje i boju dotične scene. Da podešava daljinu televizijske kamere ka sceni ili od scene, da pomera pozadinu scene, sve radi plastičnosti i dubinske oštrine. Plastičnosti u okviru stereoskopskog fiziološkog vida. Pokušaj da se problem stvarne trodimenzionalnosti reši, to jest da se odvoji leva i desna slika za levo i desno oko, mogučan je na više načina - elektronski, laserski, optički i kombinacijama. Jedan od načina koji su usvojile američke firme jeste princip bljeskavosti, princip vremenskog razdvajanja, to jest da u jednom vremenskom intervalu prikazuju dve slične slike, jednu odgovarajuču za

174

Miodrag Pavliček